RAZGOVOR iz 2006. g., s Erikom Krpan,
dobitnicom nagrade »Josip Andreis« Hrvatskoga društva skladatelja
Trokut u temelju glazbene kulture
Nagradu »Josip Andreis« HDS-a za 2006. godinu Erika Krpan dobila je za uređenje knjige »Sjećanja« Ivana Brkanovića
Razgovor vodila: Mirta Špoljarić
Hrvatsko društvo skladatelja nedavno je objavilo dobitnike nagrada za 2006. godinu, među kojima je i muzikologinja Erika Krpan, koja je nagradu »Josip Andreis« dobila kao urednica knjige »Sjećanja« Ivana Brkanovića, objavljene 2006. godine u izdanju Cantusa i Hrvatskoga društva skladatelja, a u povodu obilježavanja 100. obljetnice skladateljeva rođenja. O značenju primljene nagrade, kao i problemima izdavaštva (a i šire) u Hrvatskoj, razgovarali smo s Erikom Krpan za Vjesnik.
– U samome obrazloženju kao glavni argument dodjele nagrade navedena je činjenica da je Vaš urednički i priređivački segment Brkanovićevih »Sjećanja« zapravo prerastao u oblik koautorstva. Koliki Ste dio sebe unijeli pri radu na knjizi?
Koliko god cijenim što je knjiga prihvaćena i što je prepoznato da sam u taj urednički posao uložila puno truda, ipak ne mislim da je riječ o koautorstvu. Mislim da je to urednički vrlo temeljito pripremljeno izdanje. A mnogo sam se trudila iz dva razloga. U prvome redu jer sam poznavala Ivana Brkanovića i iznimno cijenila i njega i njegovu glazbu. Drugi je razlog taj što njegov tekst, tako kako je napisan, uistinu krije prave vrijednosti i kao štivo i kao dokument, kao zbir sjećanja na određene ljude i događaje. Dakako, on je spominjao mnoga imena koja većini čitatelja, pa čak i onih u struci, ne bi mnogo značila bez objašnjenja. U tom trenutku otvorilo se pitanje postavljanja granica, odnosno čiji lik pojasniti, a čiji ne. Osobno sam tu granicu proširila, odnosno postavila na način da nisam smatrala potrebnim objasniti samo dva imena, Stjepana Radića i Miroslava Krležu. Za sve ostale postoje bilješke, a oko pojedinih sam se morala zaista posebno potruditi jer niti ja nisam znala tko su. Tek dva imena ostala su nerazjašnjena, budući da podatke o njima nisam uspjela pronaći.
Drugi aspekt tiče se jezika koji je Brkanović zadržao, a to je jezik s dosta lokalizama. Pisao je vrlo dinamično, što je osobito vidljivo u dijelu u kojemu opisuje rane godine života. Osjećaj za dramatično prisutan je, kao u njegovoj glazbi, i u pripovijedanju. Tu su se pojavile riječi koje bi ostale potpuno nerazumljive, da nisu objašnjene. I ovdje se postavilo pitanje postavljanja granica. Što ostaviti u izvornome obliku, kako bi se sačuvala melodija njegova jezičnog izričaja, a što pročistiti na lektorskoj razini. Ipak, sve spomenuto ne zaslužuje epitet koautorstva, kolikogod ja ovu nagradu cijenim.
– Nagrađuje li se kod nas urednički i priređivački rad?
Koliko mi je poznato, nagrada »Josip Andreis« prvi je put dodijeljena za urednički rad i raduje me da je ovaj posao na taj način afirmiran i potvrđen. Čini mi se da ovakve literature kod nas ima malo te da je ovo jedan mali prilog, koji će potvrditi da se time treba nastaviti intenzivno baviti. Mislim da smo u čitavoj Cantusovoj biblioteci, makar brojem izdanja do sada skromnoj, napravili kvalitetnih stvari i bila bi šteta od toga odustati. No, postavili smo dosta visoke standarde, što mi se čini da je na tim izdanjima i vidljivo.
– Bavimo li se dovoljno hrvatskom glazbom? Ili, bavimo li se dovoljno njome u određenim segmentima, razdvojimo li tri skupine, istraživački (muzikološki) rad, izvodilaštvo i izdavaštvo?
Pravo pitanje koje treba postaviti jest što je sve hrvatska glazba. Pretpostavlja li glazba uistinu sve ono što zvuči? Gdje su granice? Pitanja su to kojima se kod nas bavi zapravo mali broj stručnjaka. A trebalo bi se njima baviti jer je poplava kiča tako ogromna da naprosto guši ono što je vrijedno.
Mislim da se stvaralaštvom mnogo bavimo, hrvatski skladatelji sve su više u središtu pozornosti. Dakako, valja reći i da nema glazbe bez interpreta. Sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća taj je odnos autora i interpreta počeo dobivati pravo značenje. Interpret je s dignitetom, znanjem i trudom dolazio do prave izvedbe, prave prezentacije djela hrvatskoga autora. Na taj je način slaman otpor publike, budući da je djelo bilo ”naučeno” sa svim umjetničkim kapacitetom koji je stajao iza određene glazbeničke osobnosti. Tada su to bila značajna ostvarenja koja su i danas zabilježena na kompaktnim pločama ili pohranjena u arhivu Hrvatskoga radija.
Kasnije se nažalost uočilo da bi hrvatsko djelo moglo poslužiti kao neka vrsta izgovora, stoga se na svakom natječaju danas traži hrvatsko djelo, hrvatska praizvedba, koju se prečesto potom odsvira s pola truda i tek jednom. Izvedba prođe, interpreti su svoje obavili, skladatelj biva zadovoljan da mu je djelo praizvedeno. No, time nismo pridonijeli niti autoru niti samima sebi. Nismo napravili ništa. Dapače, autoru smo naštetili jer smo mu ponudili izvedbu koja ne korespondira s njegovom početnom predodžbom. A autor je uvijek sretan da mu je djelo izvedeno jer djelujemo u ograničenom prostoru za plasiranje glazbe.
Usto, pretvorili smo Zagreb u početak i završetak svega, što nije uvijek bio slučaj. Zapustili smo Hrvatsku kao teren na kojemu se događa ozbiljna glazba i to je velika šteta. Još za vrijeme djelovanja u Koncertnoj direkciji nastojala sam ostvariti mrežu po Hrvatskoj na koju bi se i autori i interpreti mogli osloniti kao na raširenu koncertnu sezonu. Na žalost, nikada ta ideja nije sustavno zaživjela.
– S istraživačke, muzikološke, strane prilično se intenzivno bavimo hrvatskom glazbom. Čini li Vam se da tijek zapinje kada dođe trenutak kontinuiranog izvođenja, a zatim tiskanja nota i snimanja?
Točno, spomenuti segmenti ne slijede početnu postojeću inicijativu. Nakon jedne izvedbe priča završava, a djelo umire. Nikada nismo došli do razine ozbiljnog i s puno kriterija određenog izbora djela koja zaslužuju svaku pozornost sredine u kojoj su nastala. Od stvaranja djela, do izvedbe, tiska, obradbe, snimanja, do plasiranja djela u inozemstvo – taj lanac kod nas nije nikada funkcionirao.
Primjerice, osvrnemo li se na netom minulu stogodišnjicu rođenja skladatelja Cipre, Brkanovića i Papandopula, vidi se da i u slučaju tako velikih autora učinci budu jedva prosječni. Od silnih Papandopulovih opera i baleta, nismo izveli niti jedno. Brkanovićev ”Ekvinocij” nije postavljen na scenu. A Ciprina djela nisu gotovo uopće izvođena. To su autori čiji su opusi na vrlo visokoj europskoj razini. Svi to znamo i opet se ne događa ništa. Problem se krije u tome što ne postoji dogovor oko fundusa koji je zaista vrijedan, oko kojega se trebamo potruditi i inzistirati na njemu. Kada kažem mi, mislim na sve one koji se bave kulturom u cjelini i skrbe za nju.
Spomenimo samo Violinski koncert Borisa Papandopula, koji je skladan prije više od šezdeset godina i tek sada izlazi iz tiska. A riječ je o istinskoj dragocjenosti, antologijskom ostvarenju.
– U kolikoj mjeri se danas ispravno vrednuje stvaralaštvo?
Nekad su autori pisali za ladice, a danas više nema ladica. Sve što se napiše, izvede se, često možda nedovoljno selektivno, pa se čini da se i Muzički biennale Zagreb u određenim segmentima pretvara u svojevrsne dane hrvatske glazbe. Ponekad se čini da je hrvatski identitet skladatelja važniji od kvalitete njegova djela. Mislim da bi pri raščišćavanju mnogih dilema takvoga karaktera Glazbena tribina u Puli trebala imati izraženiju ulogu. Postoje, primjerice, neki hrvatski autori o kojima se ništa ne zna i mislim da bi Tribina trebala biti pravo mjesto na kojemu bi ih trebalo predstaviti. Primjerice, Petar Osghian, autor podrijetlom iz Dubrovnika koji je živio i djelovao u Beogradu. No, on je hrvatski skladatelj, a o njemu se ništa ne zna. Također spomenimo Stanislava Prepreka, Nikolu Hercigonju, autore koji su bez sumnje hrvatski skladatelji, makar su živjeli i radili izvan Hrvatske. Upravo bi Tribina mogla preuzeti ulogu istraživanja i prezentiranja tih i sličnih hrvatskih autora.
– Vidite li negdje rješenje ovim poteškoćama?
Možda bi nekakav izlaz mogla ponuditi nakladnička kuća, koja bi u samom početku dobila dovoljnu financijsku injekciju da pokrije osnovne potrebe i započne takve projekte. No, do danas se takva kuća nije pojavila. Muzički informativni centar Koncertne direkcije mali je i ne može usuglasiti mogućnosti s htijenjima. A Cantus danas djeluje prema principu vanjskih suradnika po projektu. Ne dolazimo do onakvih rezultata kakve bismo trebali.
U svakom slučaju, pravu kulturu koja drži do sebe mora pratiti izdavaštvo. U protivnom se urušava sama u sebe. Jednako tako, djelo ne postoji bez dostojne izvedbe, jer ponekad je bolje djelo ne izvesti, nego učiniti to na slaboj razini. Trokut koji čine stvaraoci, reproduktivci i, rekla bih, oprema temelj je bez kojeg nema glazbene kulture. Umjesto da se krećemo unutar tog trokuta najčešće propadamo u jaz između frustriranosti i samozadovoljstva.
IDUĆI PROJEKTI
Tomašek, Ruždjak i Papandopulo
– Kamo dalje nakon Brkanovića?
Upravo sam za Cantus uredila knjigu Andrije Tomašeka »Sačuvana glazba Pavla Markovca«. Tomašek je posebno dragocjen kao autor koji se bavi prividno nevažnim temama. A zapravo stvara i povezuje karike u lancu hrvatske glazbe. Sabrao je sačuvane skladbe Pavla Markovca te ih opremio uvodnom studijom i popisom Markovčevih skladbi.
Osobno kao autorica trenutno radim na monografiji Vladimira Ruždjaka koja bi trebala biti objavljena krajem ove godine, također u nakladi Cantusa. Ruždjak nije bio samo izvanredan pjevač, koji je otpjevao oko 3000 nastupa tijekom života, već je bio i skladatelj, redatelj, prevoditelj, a bavio se i slikarstvom. Zapravo jedna renesansna figura hrvatske glazbe 20. stoljeća. A ono što još sigurno planiram učiniti jest knjiga o Borisu Papandopulu.
