U subotu, 4. ožujka, u 19:30, na koncertu u spomen na 100. obljetnicu smrti Dore Pejačević, uz njezina djela smještena je i praizvedba jedne nove, njoj posvećene skladbe. Njezina je autorica mlada nagrađivana skladateljica Helena Skljarov, koja je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu završila dva studija – kompoziciju i muzikologiju. Nakon toga otišla se usavršavati u Francusku (Lyon i Aix-en-Provence) i vratila u rodni Zagreb stvarati nova djela i kao glazbeni kritičar pratiti scenu suvremene glazbe u regiji. Njezin opus broji četrdesetak skladbi, među kojima su jedna simfonija i dvije opere. Posebno se zanima za interdisciplinarnu umjetnost, umjetnost performansa, instrumentalni teatar te povezivanje likovnosti i zvuka. Svoj je Portret Dore P. za orkestar i elektroniku napisala na narudžbu Hrvatske radiotelevizije, upravo za koncert na kojemu se izvode komorna i simfonijska djela Dore Pejačević. „Radi se na neki način o portretu u doslovnom i u metaforičkom smislu. Publika će moći vidjeti proces slikanja njezina portreta koji sam napravila. Metaforički je jer sam za izvor zvuka, za boje koje sam napravila na portretu, u elektronici koristila njezine skladbe. Slikam portret Dore Pejačević njezinom glazbom. Orkestralni dio partiture napravila sam kasnije, da se slaže s tom elektronikom kao podlogom. Izvor nadahnuća je Dorina glazba, iz koje izvlačim i neke izravne citate. Negdje sam koristila jednostavno njezine akorde koje stvaram iz šapta ili ih u šapat pretačem. Njezine akorde ili motive dodatno sam obojala proširenim tehnikama.”
Ali Dorine je akorde i motive nemoguće razdvojiti od njezine snažne osobnosti, na koju također misli Helena Skljarov pišući djelo za njoj posvećen koncert. „Dora Pejačević mi je jako zanimljiva kao osobnost. U samom svojem djelu postoji dio koji zovem Karakter jer smatram da je ona doista posjedovala snažan karakter. U njezino je doba bilo jako teško biti skladateljica. Tako sam odabrala i naslov skladbe; ona se uvijek potpisivala kao D. Pejačević, da ne bi netko saznao njezin spol i da bi uopće imala šanse kao žena u tom poslu. Danas mi žene kao autorice glazbe imamo bezbroj prilika. Zbog toga sam u naslovu obrnula njezin potpis i stavila naglasak na ime, kao Portret Dore P., jer upravo želim istaknuti njezinu ženskost.”
No, daleko od toga da je Dora Pejačević često u Heleninom playeru. Ona joj se posvećuje sada u povodu pisanja naručenog djela. „Iskreno, osobno mi Dora baš i nije bliska. Više volim glazbu kasnijeg 20. i 21. stoljeća. Na neki će me koncert više privući neka praizvedba ili izvedba suvremenog djela. No, kao muzikologinja volim sve slušati, čak i nešto što nije na prvu moja preferencija, tako da dobro poznajem njezin opus. U srednjoj sam školi bila pijanistica pa sam svirala neke njezine minijature. Ima ona u svojoj glazbi dosta zanimljivih ideja, nije ona baš tako klasična ni uštogljena, pogotovo u klavirskim djelima gdje se slobodnije kretala prema impresionizmu i ekspresionizmu.”
Mladi skladatelji i muzikolozi općenito ne biraju Doru Pejačević „na prvu”. „Među nama mladim autorima je Dora Pejačević u pravilu dosta slabo popularna, kao i općenito to razdoblje početka 20. stoljeća u hrvatskoj glazbi. Svi više slušamo suvremenu ili pak neku stariju klasiku, poput baroka, dok nam Dorino razdoblje ispada iz fokusa. Šteta, jer je njezina glazba stvarno divna, nekad su pojedina orkestralna djela malo podulja pa ljudima može biti zamorno. Ali tu ima jako tehnički, harmonijski i orkestralno zanimljivih stvari, super zanimljiva glazba.“
Helena u naš kulturni vidokrug spaja dvije umjetnosti, vizualnu i zvučnu. „Nešto više od godinu dana bavim se spajanjem svojih dviju ljubavi, slikarstva i glazbe. Ideju su mi dali moji prijatelji koji nisu glazbenici, mahom su iz polja vizualnih umjetnosti. Dolazili su mi na koncerte i slušali moje praizvedbe te žalili se da im u svemu tomu nedostaje neka vizualna komponenta. Svi su slušajući zvuk imali snažne vizualne asocijacije. Počela sam razmišljati o tome kako to spojiti, jako me zanima slikarstvo i naprosto sam se upustila u eksperimente. Za početak sam povukla plavu crtu na papiru, snimila ju i stavila u program da vidim kako zvuči. Na isti sam način izučavala ravne i valovite te raznobojne linije ili pak crvene kapljice i slično. Tu su se počele rađati nove ideje. Prošle sam godine imala i prvu samostalnu izložbu (Double Portrait, Knap). Sad se drugi put bavim konkretnim slikarstvom, malo na otkačeniji način, slikajući Dorin portret.”
Na koji način spaja zvuk i slike, snima li zvuk slikanja, upitali smo je. „Zvuk ne snimam uopće. Stavljam kameru točno iznad platna, taj video ubacujem u jedan program koji mi, ovisno o tome što se događa na papiru, izradi zvuk. Program se zove MaxMSP, njime se dosta u stvaranju koriste skladatelji suvremene glazbe, poglavito u Europi. Otkrila sam ga tijekom svojeg studijskog boravka u Lyonu, preko Erasmusa. Jedan je predmet na studiju bio posvećen baš njemu. Tu sam se potpuno zaljubila u njega i približila se granicama programiranja.”
Naposljetku, koliko se toga može podrediti umjetnoj inteligenciji u njezinu stvaranju? „Nije da o svemu odlučuje računalo. Ja mu odredim iz koje glazbe da crpi izvor za stvaranje, što je veći postotak plave boje, frekvencije će biti niže, prati se brzina kretanja ruke po papiru, a neke efekte naknadno uređujem. Nekad nisam zadovoljna učinjenim pa ispravljam računalo. Na taj sam način radila skladbu Portret Dore P., nadovezivala orkestralne dionice na elektronički materijal, kako bi se živo i neživo u konačnici stopili.”
S nestrpljenjem iščekujemo Heleninu subotnju praizvedbu koju ostvaruju Simfonijski orkestar HRT-a i njegov šef-dirigent Pascal Rophé, kao i svaki budući projekt ove zanimljive umjetnice koja doista ima mnogo toga originalnoga reći svijetu.
Foto: HDS arhiva
