Nenad Kovačić: "Glazba je puno više od pravljenja hitova"

Grupa Antenat vjerojatno je jedna od najdugovječnijih “novijih” grupa domaće scene – 17 godina rada je iza njih. A čovjek za kojeg se može reći da je na neki način njeno pogonsko gorivo, vokal i udaraljkaš Nenad Kovačić, svakako je osoba koja živi glazbu na svim nivoima i unatoč tome što spada u mlađu generaciju glazbenika, zrači određenom mudrošću. Nije to nimalo čudno, jer Nenad je glazbenik koji svakodnevno istražuje i širi svoje vidike te za kojeg je stvaranje duhovno iskustvo koje daje radost životu.

Zadnja novost u vezi grupe jest spot za skladbu „Them promise” s posljednjeg albuma Izlet koji ste objavili u travnju 2013. Kakvi su planovi za ovu godinu?

Ovu godinu smo odlučili započeti malo kasnije. Nakon poduže zimske hibernacije počeli smo s probama ponovo tek u ožujku. Nemamo za sada velikih planova. Mislim da će za razliku od prošle, ova godina za Atenat biti relativno opuštena. Možda ćemo izbaciti još koji spot, svakako odsvirati nekoliko koncerata i lagano se okrenuti novom materijalu. S obzirom na užitak koji je pratio spremanje za naš posljednji prošlogodišnji koncert, unplugged u Močvari, moguće da ćemo pred kraj godine napraviti još jedan koncert u iskopčanom izdanju.

Od drugog albuma Karavana pa do ovog posljednjeg prošlo je 5 godina. Postoji li određeni razlog ovom vremenskom odmaku ili ste jednostavno radili neopterećeno dok niste bili u potpunosti zadovoljni svim skladbama?

Jedan poduži period nakon izlaska „Karavane” posvetili smo se isključivo live svirkama. U istom trenutku u bend je ušlo nekoliko novih članova pa se energija usmjerila na međusobno uhodavanje. U nekoliko navrata smo se bacali na novi materijal, ali jednostavno ga nismo uspjevali dovršiti. S obzirom da zaista nismo opterećeni vremenskim rokovima mogli smo si priuštiti čekanje od pet godina. Nismo htjeli glavom kroz zid. Mislim da je privilegija svirati u bendu koji ne mora forsirati kreativnost i novi materijal. No, naravno u istom trenutku treba paziti da ta činjenica ne razvodni cijelu priču. Balansiranje. Sa 11 članova to je riječ koja se često uprizoruje u našem funkcioniranju.

Kao što si spomenuo, grupa uz ton majstora broji 11 članova. Je li teško organizirati rad s tolikim brojem članova? Kako uopće izgledaju vaše probe?

Ponekad jako teško, ali se tijekom godina oformio nekakav princip organizacije, podjele uloga, podjele odgovornosti. Sistem koji fukcionira, ali ga je s obzirom na okolnosti potrebno svako malo reorganizirati i poboljšavati. Mi smo nedavno uplovili u sedamnaestu godinu postojanja i sama ta činjenica daje volju i snagu da se prevaziđu svi problemi koji nastaju u hodu.

Iako te većina poznaje kroz rad u matičnoj grupi Antenat, mnogi ne znaju da si radio i glazbu za kazališne predstave te dokumentarne filmove. Možeš li povući neku paralelu između skladanja za grupu te skladanja za kazalište i film? Što je po tvojem iskustvu zahtjevnije?

Nikad se nisam poistovjetio sa ulogom skladatelja, niti nikad za svoju glazbu ne kažem da sam je skladao, nego jednostavno da sam je ‘napravio’. Možda zato što nemam klasičnu glazbenu naobrazbu. Za mene je pojam glazbenika i skladatelja nerazdvojiv. Teško mi je zamisliti da sam glazbenik, a da ne stvaram, da samo reproduciram nečije druge ideje, nečije druge note.

Raditi muziku za kazalište ili film potpuno je drugačiji proces od stvaranja muzike u bendu. Ponekad je zahtjevniji grupni rad, jer podrazumjeva i organizacijski faktor koji je često najteži za savladati. No, kad se poslože kockice možda je ipak muziciranje s grupom veći užitak. Muzika za kazalište i film postavlja ispred tebe skroz druge izazove, drugu vrstu odgovornosti, a tu su i vremenski rokovi koje moraš ispoštovati. Jedna od vještina koju u tom procesu razvijam, osim one isključivo muzičke, jest kako što bolje i što brže pročitati i realizirati ideje redatelja, redateljice, a opet ostaviti svoj kreativni pečat. Taj dio procesa mi je posebno uzbudljiv. Polje kazališne/filmske glazbe me izrazito veseli jer u svakom procesu naučim nešto novo: o sebi, o svladavanju nekog instrumenta, produkcijskim vještinama ili ljudskom odnosu.

Iz tvojih pjesama može se čuti da glazbi pristupaš na jedan širi način, koristeći etno i folk elemente iz različitih zemalja. Postoji li još neko područje ili stil koje te zanima i koje bi volio istražiti?

Etno i folk su dva ista pojma, (u ovom konetkstu folk nema veze sa turbo folkom i narodnjacima) samo je njihova upotreba geografski različito raspoređena. Općenito ne volim upotrebljavati niti jedan od ta dva pojma jer impliciraju identifikaciju glazbe i naroda (etnosa) odnosno države, što mislim da nema veze jedno s drugim. Termin koji mi se čini puno prikladnijim je tradicijska glazba. Tradicijski elementi koje koristim iz drugih kultura su često samo u obliku različitog instrumentarija, ali u nekim slučajevima idu dublje pa podrazumjevaju ritmičke i melodijske obrasce, ljestvice, ornamente i sl.

Osim tradicijske glazbe s ovih prostora poprilično sam uronio u zapadno afričku glazbu pa je možda njezin utjecaj u mom stvaralaštvu najupečatjiviji. U svakom slučaju život je prekratak za sve što bi volio istražiti. Zasigurno bih se volio posvetiti tapanu, tradicijskom makednoskom bubnju, koji opet u različitim varijantama postoji i drugdje na Balkanu. Zadnje dvije godine intenzivno se bavim tehnikama frame drum-a (bendir, daf), a nedavno sam se susreo sa indijskim tablama koje sam vrlo strpljivo počeo učiti svirati. Pošto se radi o izrazito zahtjevnom instrumentu, ne očekujem da ću ga tako skoro prosvirati, ali svakako se puno može naučiti od indijske ritmike i neke njezine principe primjeniti na druge instrumente, ne nužno samo udaraljke.

Nedavno sam se kroz suradnju sa Nenadom Sinkauzom na plesnoj predstavi ‘Suprised body project’ aktivnije ubacio u polje improvizatorkse glazbe. Muziku za predstavu smo izvodili uživo na izvedbama i puno se igrali sa zvukom, atmosferama i kombinacijom akustike i elektronike. Upoznali smo se deset dana prije premijere i na obostrano zadovoljstvo dobro zaplivali u zajedničkom muziciranju. U budućnosti priželjkujem vidjeti nastavak i produbljivanje te suradnje.

Kao student etnologije dosta si putovao po različitim egzotičnim zemljama. Kako su ta putovanja, te suradnja s drugim glazbenicima utjecali na tvoje skladanje?

Studij etnologije nema puno veze sa motivima mojih putovanja. Motivi su uglavnom uvijek bili glazbeni, uz poneke izuzetke. Etnologija je ipak odigrala jednu bitnu ulogu kada su putovanja u pitanju, a to je shvaćanje pojma ‘etnocentrizma’. Da pri posjetu neke nove kulture, ma koliko bila različita od moje, ne sudim o njoj iz perspektive vlastite. To je jako teško, ali trudim se. Pa tako shvatiš da je nešto što je tebi egzotično, u toj kulturi dio možda čak i dosadne svakodnevice.

Sva ta putovanja su utjecala na mene u najširem mogućem smislu, pa tako i na moje skladanje, odnosno stvaranje. Susret s nekom novom kulturom, odnosno glazbom je kao učenje nekog novog jezika. Možeš naučiti nekoliko riječi, možeš ih čak naučiti napamet i ne morati biti sto posto siguran u njihovo značenje. Uz to malo površnog znanja samo se možeš sporazumjeti, ali ne možeš voditi dublje, ozbiljnije razgovore. Za postići to, dovoljno je samo nekoliko sati druženja s internetom. No, jedna je stvar naučiti vokabular nove glazbe, a druga je proniknuti u njezin kod i pravila. U nastojanju tog pronicanja dešava se najintenzivniji proces učenja. To omogućuju putovanja i susret sa živim glazbenicima. Neprocjenjiv je i nemjerljiv učinak dobivenog znanja i iskustva na taj način. Taj proces se ponekad svjesno, a ponekad nesvjesno odražava na moje muziciranje i stvaranje. U svakom slučaju obogaćuje.

Djeluješ i kao edukator tradicionalnih afričkih udaraljki za koje se kaže da imaju i terapeutsko djelovanje. Što te privlači u ovim instrumentima? Na tvojoj web stranici može se pročitati poruka „hodom ostvarujem ritam”. Možeš li to malo pobliže objasniti?

Mislim da glazba svakako ima tarapeutske učinke, i svako tko se bavi glazbom i uživa u njoj je to mogao osjetiti. Muziciranje te jednostavno čini sretnim, a sreća produžuje život, odnosno bar ga čini lagodnijim. Na svojim radionicama nikada ne naglašavam, niti ne spominjem tarapeutsko djelovanje bubnja, odnosno glazbe, ali ono se svakako samo po sebi desi, ako su ljudi zadovoljni i ako je radionica uspješna. Bavim se zapadoafričkom ritmikom prije svega jer me privlači i ispunjava njezina izravnost, složenost i muzikalnost.

‘Hodom ostvarujem ritam’ je stih jedne Antenatove pjesme i odnosi se na puno toga. Sam hod je uvijek ritam, i vrlo često, da ne kažem stalno, dok hodam u glavi razvijam neki ritam. Cijeli život se zasniva na ritmu srca i pluća, koliko god banalna i izlizana ta analogija bila, istinita je. Dakle, dok god u životu ima ritma ima i života. Ritam je pokretač života, život je kretnja koja se odvija kroz ritam. Kretanje je uvijek proces prelaska od točke A do točke B, a to je i glazba. Proces u kojem iz ničega nastane nešto, uvijek novo i neponovljivo. I taj prelazak, taj proces nastanka najviše ispunjava.

Hod također implicira sporo kretanje, čega svakako fali u današnjoj ‘fast food’ kulturi u kojoj živimo. I na kraju krajeva hod je poželjan i zdrav za organizam, a ako još uz to može proizvesti glazbu, di ćeš bolje kombinacije? 🙂

Općenito si dosta angažiran u glazbi. Uz Antenat sviraš u grupama Afion, Sevdah Takht Damira Imamovića te Naš mali afro bend, a povremeno djeluješ i u drugim glazbenim projektima. Može li se kod nas živjeti od glazbe?

Kada sam završio studij, 2008. godine, shvatio sam da zapravo živim od glazbe. Stvari su se same od sebe posložile bez da sam se previše trudio oko toga. Shvativši u jednom trenutku da je glazba moj kruh i da bi to mogla ostati u budućnosti, počeo sam intenzivno i svjesno produbljivati tu priču ne zamarajući se općeprihvaćenim mišljenjem da je živjeti od glazbe u Hrvatskoj nemoguće, osim ako se ne radi o svirci u nekom jakom mainstream bendu ili štancanju hitova ili sviranju u orkestru klasične glazbe ili sviranju u bendu za svadbe.

Da, moguće je živjeti od glazbe i to od glazbe koju voliš, ali nimalo lako. Da je lako ne bi bilo uzbudljivo. Radno vrijeme je 0 – 24, paralelno na nekoliko frontova. I nije dovoljno biti samo posvećen svom instrumentu, instrumentima, već moraš znati jako dobro organizirati svoje i tuđe vrijeme, snimati, miksati, biti pedagog, baviti se PR-om, nositi opremu, biti profesionalni vozač, slagati pozornice…. Uza sve te popratne i poneke zamarajuće komponente, ponekad zaboravljaš da bi ti prioritet morala biti posvećenost vježbanju i neopterećenom stvaranju pa se svako malo na to moraš podsjećati i u svakom novom organiziranju svog vremena, pokušati te stvari ostaviti na prvom mjestu.

Naporno je više žaliti se i kukati, i nastojim to raditi u što je manje mogućoj mjeri, ali žalosno je koliko ima kvalitetne glazbe i glazbenika/ca, čiji se uspjesi ne mogu i ne trebaju mjeriti po medijskom prisutsvu, a svi jedva žive u konstantnoj borbi sa vjetrenjačama bez gotovo ikakve institucionalne poptore. Glazba je puno više od pravljenja hitova.

Kako vidiš budućnost autorskih prava u 21. stoljeću?

Budućnost autorskih prava? Tu vjerojatno prvenstveno misliš na glazbu i intenet. Iskreno ne zamaram se time i ne razmišljam previše o tome, iako bih kao autor to zasigurno trebao. Osobno mi sa se jako sviđa koncept Bandcampa i sličnih servisa gdje možeš kupiti glazbu po principu ‘name your price’, a cijena može biti i nula. Ako se svjest konzumenata glazbe podigne i ako shvate da stvarati muziku nije dar s neba, nego šljakerski zarađen kruh, onda će valjda to odlučiti podržati i platiti za muziku koju im dajemo.

Foto: Olivier Perin