Prije deset godina preminuo je Miljenko Prohaska (Zagreb, 17. rujna 1925. – Zagreb, 29. svibnja 2014.), dirigent, skladatelj, aranžer i kontrabasist. Iako se aktivno bavio mnogim vidovima glazbe i postao dugogodišnjim nezaobilaznim sudionikom domaćega glazbenog života, naročito je obilježio domaću i međunarodnu jazz scenu, a i ona njega. Bio je aktivan od ranih dana domaćega jazza, prisutan u njegovom razvoju i etabliranju, kao i u međunarodnim uspjesima.
Kao dječak najprije se bio zainteresirao za violinu („biolinu”, kako ju je nazvao kao četverogodišnjak), no maturirao je kao kontrabasist, a dirigiranjem se je počeo baviti kao student Teoretsko-nastavničkog odsjeka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Tijekom školovanja je, kaže, uvijek radio, svirao, na barem dva mjesta.
Brojni sastavi s kojima je surađivao pokazuju na koliko je strana izvođački pridonosio hrvatskoj glazbi: još od 1939. redovito je svirao u Kvartetu Branka Kralja, zatim je bio član Zagrebačkoga jazz kvarteta i Zg. jazz kvinteta. Bio je član Zagrebačke filharmonije, Simfonijskog i Komornog orkestra Radiotelevizije Zagreb te Orkestra Jugoslavenske radiotelevizije.
Od 1955. do 1989. Prohaska je bio šef-dirigent Plesnog orkestra Radio Zagreba (današnji Jazz orkestar Hrvatske radiotelevizije), kojemu je bio i jedan od utemeljitelja. Ustrojio je također Big Band Simfonijskoga puhačkog orkestra Hrvatske vojske (Orkestra OSRH) i vodio ga od 1996. do 1998. Osnovao je i vodio i niz manjih sastava.
Na uglednom festivalu u Montereyu Prohaska je nastupio 1967. i ondje kao gost-dirigent vodio orkestar Dona Ellisa koji je izvodio njegove skladbe. Poslije je u razgovoru s Davorom Hrvojem rekao „Dizzy Gillespie je, svirajući u Montereyu moje skladbe Intima i Opsesija, odsviral takva sola da sam pal u nesvest”.
Surađivao je i s mnogim drugima slavnim jazz glazbenicima kao što su John Lewis, Johnny Griffin, Ted Curson, Lucky Thompson, Art Farmer, Slide Hampton, Art Taylor i dr. te je svirao u međunarodnim jazz orkestrima Gerryja Mulligana i Clarka Terryja. Nastupao je diljem Europe te u SAD-u.
Leonard Feather uvrstio ga je u svoju Encyclopedia of Jazz in The Sixties (Feather je također autor engleskoga teksta kasnije, vokalne, inačice skladbe Intima). Willis Conover, glazbeni urednik postaje Voice of America / Glas Amerike i promotor jazza, posvetio je Prohaski dvije emisije.
U časopisima kao što su Down Beat i Jazz Forum nekoliko je puta, 1960-ih i 1970-ih, bio na top-ljestvicama najvažnijih/najboljih dirigenata jazz-sastava.
Prohaskin skladateljski trag snažan je i međunarodno priznat: obično se navodi da je Intima, čija je prva inačica nastala 1962. i koja je jedna od njegovih najpoznatijih skladbi, ujedno najizvođenija hrvatska jazz skladba u inozemstvu. Skladbe Intima, Koncert br. 2, Concertino za jazz kvartet i gudače i Dilemma, uživo je još 1960-ih godina čula i svjetska publika. Izvodili su ih Modern Jazz Quartet, Simfonijski orkestar iz Cincinnatija, ansambl Orchestra U.S.A. i Pariška filharmonija, i to u New Yorku, u dvorani Carnegie Hall, i u Salle Pleyel u Parizu, gdje je njegovu glazbu – uz djela Stravinskog, Skrjabina i Johna Lewisa – dirigirao Vladimir Kudžukarov.
Prohaska je naglašavao da su šezdesete godine bile zlatno doba za domaći jazz, kada su domaći glazbenici počeli razvijati vlastiti repertoar, često na čuđenje inozemne publike. Do kraja karijere ostao je vjeran ideji promoviranja hrvatske glazbe i autora te inzistirao na domaćoj glazbi kao osnovi programa Plesnog orkestra.
Tekst Dine Puhovski u cijelosti pročitajte na glazba hr.
Foto: Davor Hrvoj
