Skladatelj Krešimir Seletković laureat je Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski” za 2021. godinu, za djelo Dystopia.
Ocjenjivački sud Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski”, u sastavu Trpimir Matasović (predsjednik), Petra Pavić, Iva Lovrec Štefanović, Mladen Tarbuk i Ladislav Varga, u uži je izbor za najbolje djelo hrvatskoga skladatelja praizvedeno prošle godine uvrstio pet skladbi – Stabat Mater Srećka Bradića, Alliages II Borisa Jakopovića, San Ante Knešaureka, Dystopiju Krešimira Seletkovića i Posljednji intermezzo Berislava Šipuša. Jednoglasnom odlukom članova ocjenjivačkoga suda odlučeno je da je laureat Nagrade “Josip Štolcer Slavenski” za prošlu godinu Krešimir Seletković. Nagrađeno djelo praizveo je Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pod dirigentskim vodstvom Pascala Rophéa na koncertu održanome u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu 28. studenog 2021. Nagrada će laureatu biti uručena u sklopu programa 49. majskog muzičkog memorijala Josip Štolcer Slavenski, koji se održava u Čakovcu 12. i 13. svibnja 2022.
Seletković je 2009. već dobio Nagradu „Slavenski“, za svoj Koncert za violončelo, klavir i gudački orkestar iz 2008. godine, a u povodu nove nagrade rekao je:
„Zahvaljujem cijenjenoj prosudbenoj komisiji koja je izabrala Dystopiju u tako zahtjevnoj konkurenciji. S veseljem mogu reći da je prethodna godina donijela pregršt novih kvalitetnih djela, što ukazuje da pandemija nije utjecala na kreativnost autora. Čestitam i svim kolegama skladateljima koji su odabrani kao finalisti.“
Obrazloženje odluke ocjenjivačkog suda Nagrade „Slavenski“ ovako je oblikovao predsjednik ocjenjivačkog suda Trpimir Matasović:
„Među brojnim ambiciozno zamišljenim i kompleksno oblikovanim djelima hrvatskih skladatelja praizvedenima prošle godine – uključujući i pet koja su ušla u uži izbor za Nagradu ‘Josip Štolcer Slavenski’ – Dystopia Krešimira Seletkovića izdvaja se suverenošću odgovora na samopostavljene izazove, skladnim mnogoglasjem semantičkih slojeva i suglasjem unutarglazbenog i izvanglazbenog sadržaja. Na površinskoj je razini riječ o koncertu za orkestar, pri čemu skladatelj ne izbjegava pozivanje na istovrsna djela ranijih autora – poglavito, premda ne i isključivo, Béle Bartóka i Witolda Lutosławskog. Izbor gradbenih elemenata, njihova razrada i uklapanje u završne formalne okvire također ne bježe od raznih tradicija, u rasponu od renesansne polifonije, preko baroknih i klasicističkih formi do dodekafonijske baštine Druge bečke škole. U tom smislu, Seletković baštini umjetnički svjetonazor svojega nekadašnjeg profesora kompozicije Davorina Kempfa; Dystopia je tako (svjestan ili nesvjestan) hommage učitelju, ali istodobno i prilika za nadogradnju vlastitoga glazbenog izričaja. Seletković pritom ni na jednoj od navedenih razina nije doslovan – tradicionalni elementi su prisutni i prepoznatljivi, ali i dorađeni unutar glazbenoga tkiva koje odiše samosvojnošću i koje je – upravo zbog oslanjanja na prošlost i odmak od nje – i svevremeno i suvremeno. Naslovom iskazana izvanglazbena potka, također je naznačena više implicitno nego implicitno. Seletkovićeva Dystopia jest i zvučna slika distopijskoga svijeta, ali se ona našla u slitini (alliage) sa snom o mogućnosti boljega (utopijskoga?) svijeta. Kao takva, ova skladba nije – ili barem ne bi trebala biti – tek intermezzo (pogotovo ne posljednji!) unutar Seletkovićeva opusa i, u širem kontekstu, korpusa suvremene hrvatske glazbe; ona nije puki artefakt, pod kojim ćemo stajati plačući nad “boljom prošlošću”. Jer povijest, riječima sâmoga skladatelja, “omogućuje neograničenu nadgradnju u beskonačnom i nepromjenjivom protoku vremena.”
Foto: Jasenko Rasol / HRT
