Vijesti 29.04.2024
„Kaže se da u svakoj vali ima svoga vitra, znate. Tako i u svakom braku ima i onih dana kad misliš da će se sve raspast, a evo, fala Bogu, 52. godina da s njom živim, jel. Dogodilo se nešto lijepo, a i ružno u isto vrijeme, a to je da smo se mi nešto pokrckali. Ne znam oko čega, nije bitno. I ona zgrabi kvaku od vrata, da će ići prošetat vani, a ja je zaustavim. Ona ostane doma, a ja idem u drugu sobu i za jedno deset minuta napišem ovu pjesmu ”Golubice bila”. I riječi i muzika su mi došli u isti mah:
Golubice bila nemoj letit sama, iznad modrog mora, ispod neba plava. Zlatno sunce može zažeć tebi krila, golubice bila, golubice bila. Mogle bi te vidit sokolove oči iznad modrog mora u tihoj samoći. U zelenu goru zato sleti k meni, gledat ćemo more u dublju skriveni. Eto to je pisma koju će te sada slušat i pivat.“
I bio je u pravu. To je pjesma koju još i dandanas često slušamo i pivamo. Malo se koja klapska pjevačica i pjevač nisu susreli s kultnom pjesmom ”Golubice bila”, koja se doima kao da je izvorna klapska pjesma, a ne skladba. Ovako je o nastanku pjesme progovorio njezin autor, Dinko Fio (28. travnja 1924. – 2. studenog 2011.), kojemu ove godine slavimo stotu godišnjicu rođenja.
Ovaj je govor održao 2009. na koncu jednog klapskog koncerta u prepunome zagrebačkom SC-u, koji je oduševljeno slušao svog Maestra. Da je Dinko Fio značajan samo za klapski pokret i scenu, to bi, s obzirom na rastući broj sudionika i uživljenika, bilo dovoljno da mu se posvete manifestacije i koncerti. Ipak, on je mnogo više i zato je obljetnica zgodan trenutak za osvrnuti se na njegov rad.
Dinko Fio rođen je u Blatu na Korčuli 28. travnja 1924. godine. Po ocu je Hvaranin pa je u djetinjstvu imao prilike osjetiti i hvarske, a ne samo korčulanske zvukolike te proživjeti dvootočno djetinjstvo. Škole je završio u Dubrovniku te je od najranije dobi svirao tamburicu, gitaru, harmoniku, violinu i klavir. Životni put ubrzo ga vodi u vojsku: prvo domobransku, a zatim narodnooslobodilačku, gdje obnaša glazbeničke dužnosti. Postaje zborovođa 29. hercegovačke divizije te usred ratnih okolnosti prikuplja napjeve.
Školovao se na Muzičkoj akademiji u Beogradu i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje je 1961. diplomirao solo pjevanje kod prof. Lava Vrbanića, ali njegov je pravi poziv dirigentski, što se očituje u različitim funkcijama koje je obnašao. To posebno dokazuju tri dirigentske funkcije koje svjedoče o Fiovu talentu i tadašnjem utjecaju. Voditelj Dječjeg zbora i dirigent Dječjeg zbora RTV Zagreb bio je od 1961. do1975. glazbeni voditelj i dirigent Akademskoga mješovitog zbora Studentskog kulturno–umjetničkog društva Ivan Goran Kovačić iz Zagreba od1970. do 1974., a u Ansamblu narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado u Zagrebu glazbeni voditelj i dirigent od1975. do umirovljenja 1980. godine.
Za zborskog dirigenta pretežito orijentiranog na tradicijsku glazbu – što je Fio bio – ovo su najprestižnija zaposlenja koja za takav profil glazbenika postoje u Hrvatskoj, a to se nije pretjerano promijenilo ni do danas.
Nakon tako plodne karijere, Fio se u aktivnim umirovljeničkim danima posvetio klapskom svijetu u kojem je ostavio izuzetno plodonosne doprinose. I premda je od najranijih glazbeničkih dana Fio uronjen u tradicijsku glazbu i njene uzuse, tek nakon bogatoga izvedbenog iskustva u domeni pretežito klasične glazbe, ulazi u klapski svijet, te na neki način udara temelje za prototip klapskih glazbenika (naročito voditelja) današnjice, koji su mahom uključeni u svijet klasične glazbe te potom i u onaj klapski.
Maestro Fio bio je osnivatelj i umjetnički voditelj klapa Ošjak (Vela Luka) i Nostalgija (Zagreb) te ansambla Prvi komin Snježanin (Zagreb). Bio je povezan na različite načine s brojnim drugim klapama, a vezan je i uz Festival dalmatinskih klapa Omiš.
Njegov prvi melografski rad proizlazi iz njegovih dirigentskih funkcija. On je prvenstveno izvedbeni glazbenik i dirigent koji za potrebe različitih izvedbi i sastava sklada i prikuplja napjeve kako bi ih pretočio u izvedbe. Utoliko je još zanimljivije promatrati njegovu selekciju napjeva koje bira za obradu i harmonizaciju. Njegovi su zapisi precizni, a nezaobilazan detalj su i ispisani naglasci na riječima kako bi izvođači obratili pažnju na ispravan izgovor.
Sve što je obrađivao i skladao ima prepoznatljiv otočki zvuk koji danas ponekad kolokvijalno zovemo „fiovskim zvukom“, a možda je okosnica tog zvuka uočljiva povezanost s dijalektom koja se iz teksta pretače u glazbu. Rad na istarskim i primorskim repertoarima učinio ga je iskusnim i uspješnim interpretom, a o toj je tematici čak i napisao priručnik.
Tekst Petre Crnčević u cijelosti pročitajte na glazba hr.
Foto: Marko Lukunic/PIXSELL