Stanko Horvat

skladatelj (Zagreb, 12. ožujka 1930. — Zagreb, 30. listopada 2006.)
Studij kompozicije završio je 1956. kod S. Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu; 1958.–1959. usavršavao se na Konzervatoriju u Parizu (T. Aubin), a u dodekafoniji bio učenik Renéa Leibowitza. Kasnije (1977.–1978.) na studijskom boravku u Berlinu, gdje je radio u elektroničkom studiju Tehničkog sveučilišta. Od 1957. u Zagrebu profesor na Muzičkoj školi Vatroslav Lisinski; od 1961.–1999. profesor na Muzičkoj akademiji (1977.–81. dekan) u Zagrebu; od 1974.–1979. predsjednik Hrvatskoga društva skladatelja; od 1975.–1979. potpredsjednik i od 1979., s prekidom, predsjednik Umjetničkog savjeta, od 1985.–1989. umjetnički direktor Muzičkog biennala Zagreb. Od 1983.–91. glavni urednik edicije Sabrana djela Josipa Štolcera Slavenskog, od 1991.–2001. glavni urednik edicije Hrvatskog društva skladatelja Ars croatica. Od 1992. član suradnik, a od 1998. redoviti član HAZU.
Nagrade: Nagrada grada Zagreba (1967.); 2 godišnje Nagrade Vladimir Nazor (1971., 1980.); 2 Vjesnikove nagrade Josip Slavenski (1970., 1972.); Nagrada SUBNORJ–a (1972.); Dvije prve nagrade JRT; Nagrada Josip Slavenski za životno djelo (1990.); Nagrada Boris Papandopulo Hrvatskog društva skladatelja (1997.); Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 2001.).
DJELA. Orkestralna: simfonijski orkestar: Sinfonietta (1954.), Simfonija (1956.), Simfonijski stavak (1960.), Hymnus, za orkestar (1969.), Cantilène (1996.), Zvuk i bijes (1996.), Dithyrambos (2004.); — gudački orkestar: Passacaglia i fuga, za gudački orkestar (1952.), Concertino za gudače (1952.), Concerto rustico, za gudače (1957.), Četiri stavka za gudače (1959.), Koral za gudače (1967.), Perpetuum mobile, za gudače (1970.), Notturno, za gudače (1980.). — Koncertantna: Koncert za klavir i orkestar (1967.), Taches, za klavir i komorni orkestar (1967.), Memorial, za glasovir i orkestar (1986.), Quasi una fantasia…, za glasovirski trio i gudače (1992.), Concertino za glasovir i puhače (1996.). — Komorna: gudački kvartet: Koralne varijacije (1953.), Kontrasti (1963.), Rondo (1967.), Quartetto (1988.); razni sastavi: Trialogue, za Martenotove valove (1969.), Appel, za puhački kvintet (1982.), Frammenti, za trubu, trombon, violončelo i kontrabas (1982.), Tri capriccia, za violinu i glasovir (1990.), Duo amical, za dvije violine (1992.), Jeu de cloches, za marimbafon i gudački kvartet (1994.), Drammatico, za kvartet saksofona (1996.), Malinconia, za engleski rog i basklarinet (1996.), Frénésie, za dva kontrabasa (1997.), In modo rustico, za basklarinet i glasovir (1997.), Ljetni diptih, za violončelo, gudače, glasovir, čembalo, čelestu, harfu i udaraljke (2000.), Rocambole, za kvartet saksofona (2000.), Allegro giocoso, za flautu i trubu (2001.), Kafkophonie, za gitaru i gudački kvartet (2001.), Dah i dodir, za glasovir i puhački kvintet (2002.), Scènes, za violinu i violu (2002.), Fablier, za trio gitara (2004.); klavirska: Varijacije (1953.), Varijante za glasovir (1965.), Sonnant (1969.), Träumerei (1970.), Accords (1979.), Ostinati (1982.), Manual (1985.), Toccata (1990.), De diebus furoris (1992.), Discantus (1997.), Paysage sombre (1998.), Dvije studije (1999.), Etida invencija (1999.), Tri preludija za glasovir (2001.), Za Pavicu (2003.), Ben misurato (2004.). — Vokalno–instrumentalna: Krik, ciklus pjesama za mezzosopran i orkestar (F. G. Lorca, 1968.), Jama, kantata za bas, zbor i orkestar (1971.), Kolo bola, za mješoviti zbor (Mak Dizdar, 1977.), Zapis
o vremenu, za bas solo i vrpcu (Mak Dizdar, 1979.), S podignutom rukom, kantata za muški zbor i orkestar (Mak Dizdar, 1985.), Šum krila, šum vode, kantata za sopran i orkestar (Vesna Parun, 1992.), Tišina i uzdasi, za sopran, vibrafon i udaraljke (Dunja Robić, 1993.), Crne pjesme, za bariton i 13 gudača (Dunja Robić, 1997.), Tin, simfonija za mezzosopran i bas solo, mješoviti zbor i simfonijski puhački orkestar (Tin Ujević, 1999.); Silazak na vrh, za glas i komorni ansambl (Luko Paljetak, instr. B. Šipuš), 2006. — Zborska: Slovo o slovu, za mješoviti zbor (Mak Dizdar, 1980.), Zapis o očima, za mješoviti zbor (Mak Dizdar, 1980.), Deux poèmes de Guillaume Apollinaire, za dvanaest pjevača (1990.). — Scenska: Kurir i šuma, muzička priča (1962.), Tri legende, televizijska opera prema Augustu Šenoi (Kugina kuća, Postolar i vrag, Kameni svatovi, 1972.), Preobražaj, opera u jednom činu (D. Robić prema F. Kafki, 1995.).