Autorski koncert kao kronika svestranog glazbenog identiteta

Joško Ćaleta se, kao svestrana glazbena figura, kreće na rubu dviju paradigmi: očuvanja izvornih glazbenih izričaja i njihove interpretacije unutar suvremenog glazbenog diskursa. Jer, kako očuvati tradiciju u vremenu ubrzane globalizacije, kada se javna izvedba gubi u moru digitalnih formata, ali ostaje nezamjenjiva? Kako pronaći prostor za zajedničko muziciranje u vremenu kada opada broj zborova, osobito „amaterskih“, koji su nekada činili srž zajednice? Kako je moguće prevesti prošlost u sadašnjost, a da taj prijevod ne izbriše kompleksnost izvornika? Ćaleta je svojim radom i ovim koncertom ponudio odgovore na ta pitanja. Ali i otvorio nova, potvrđujući svoju ulogu ne samo kao glazbenika, već i kao intelektualca čije djelovanje promišlja i redefinira odnose između glazbe, kulture i zajednice.

Kompleksnost stvaralačkog i istraživačkog karaktera

Autorski koncert Joška Ćalete, održan 15. studenoga 2024. u monumentalnom prostoru crkve Majke Božje Lurdske u Zagrebu, bio je događaj koji nadilazi granice osobnog jubileja i postaje glazbeni događaj od kulturnog značaja. U njemu se predstavljao presjek rada jednog od najvažnijih etnomuzikologa, aranžera, autora, interpretatora – istovremenog kazivača i istraživača tradicijske glazbe – ukazujući na slojevitost njegova pristupa i društveno-estetsku dubinu njegova stvaralaštva.

Pjesme koje su nekoć pripadale lokalnim zajednicama sada postaju dijelom univerzalne priče

Kompleksnost Ćaletinog stvaralačkog i istraživačkog karaktera skriva se u tomu što ne nudi rigorozan pristup strukturiranoj znanosti, već se usmjerava na terenski rad i neposredno prenošenje znanja. Ćaletin rad, te večeri prikazan u punom sjaju, nije ograničen isključivo na čuvanje tradicije; on istražuje i širi njezine mogućnosti. Njegov je pristup dvostruk: s jedne strane, čuvar je fragilne prošlosti, a s druge, kreator prostora u kojem ta prošlost dobiva novi život. Pjesme koje su nekoć pripadale lokalnim zajednicama sada postaju dijelom univerzalne priče, kao simbol zajedništva koje se širi izvan granica pojedinačnog glasa ili trenutka izvedbe.

Koncert je okupio mnogobrojnu publiku te klapu, zborove i ansamble koje je Ćaleta u nekom trenutku svoje bogate karijere vodio, oformio, dao im snagu i identitet, stvarajući jedinstven mozaik vlastitog stvaralaštva. Posebno je dojmljivo što su svi izvođači po strukturi, ideji, stilu i pristupu različiti, ali svaki od njih na koncertu je zazvučao u najboljem mogućem svjetlu, što je dokaz Ćaletinog jedinstvenog umjetničkog instinkta i sposobnosti da iz svakog izvođača izvuče njegov maksimum. Malo je glazbenika koji imaju moć da toliko različitih skupina, s različitim glazbenim tradicijama i izražajnim sredstvima, sjedine u jednu umjetničku cjelinu, a da pri tome svaka od njih zadrži svoj autentični karakter.

Zvuk i atmosfera oblikovani u jedinstven doživljaj

Koncert je započeo kratkom ulaznom procesijskom pjesmom Pismu novu sad pivajmo Pučkih pivača Katoličkog bogoslovnog fakulteta, s kraja crkve prema koru. Njihovi glasovi prizvali su mir i uveli publiku u Ćaletin svijet. Već samo taj uvod simbolizira njegov pristup tradiciji: ona nije fiksirani ostatak prošlosti, već živi, izvedbeni čin koji zahtijeva našu prisutnost, razumijevanje i sudjelovanje. Pivači su pozvali publiku na dijalog – s glazbom, zajednicom i samima sobom.

Prvi je nastupio Komorni zbor Ivan Filipović, koji je izveo kombinaciju Ćaletinih autorskih skladbi i obrada tradicijskih napjeva. Izvedba avangardne Zite istaknula je Ćaletinu sposobnost da spoji suvremenost s tradicijskom inspiracijom. Nasuprot tome, obrada napjeva Svetoj žrtvi uskrsnici bila je introspektivna, ukazujući na duboku povezanost tradicije i duhovnosti. Responzorijalno Virovanje, s dvojicom solista, dodatno je naglasilo Ćaletin dvosmjerni odnos prema tradiciji, omogućivši zboru da demonstrira izvedbenu preciznost i jasnoću zvuka.

Sljedeća je izvedba bila Klape Dišpet, čiji je program uključivao Ćaletine najpoznatije obrade dalmatinskih napjeva poput Zdravo morska zvizdo mila, Naranča, Galofaru cvijeće moje i Rusulica. Ove su pjesme izvedene sasvim prirodno, emotivno i estetski rafinirano, ostavljajući dojam intime i pripadnosti, a Ćaleta je ovdje predstavljen kao svojevrsni čuvar zvukovnog dalmatinskog identiteta, mnogima jako dobro poznatog. Klapa Dišpet u ovom je nizu pjesama uspjela predstaviti srž Ćaletinog zvukolika.

Ansambl tradicijske glazbe Muzičke akademije u Zagrebu pružio je novu dimenziju Ćaletinog rada, s naglaskom na istraživanje i reinterpretaciju tradicije unutar akademskog okvira. Njihove izvedbe, poput Tri kralja hodijahu i Gni’zdo vila tica lastavica, pokazale su kako tradicijska glazba, premda ukorijenjena u prostorima u koje akademija kao takva ne zalazi često, može živjeti i u kontekstu zapadnjačke klasične glazbe. U tom je trenutku do izražaja došla Ćaletina sposobnost prenošenja glazbe izvan notnog zapisa, stvarajući autentični zvukolik koji nadilazi klapske i zborske okvire. Spontani čin jednog od izvođača, koji se prirodno naslonio na drugog, bez performansa je prenio poruku tradicijske glazbe – ljudsku bliskost i jednostavnost, čak i unutar stroge akademske strukture.

Akademski zbor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Concordia discors nastavio je niz izvedbama Jopet si mi u son došla, autorske skladbe, i obrade međimurskog napjeva Doleti sivi sokole. Zvuk je tekao glatko i živopisno, bez ijednog zastoja. Posebno su se istaknuli soprani, prodorni, čisti i sonorni, stvarajući iznimno interesantan glazbeni trenutak. Njihova precizna izvedba, obogaćena emotivnim nijansama, istaknula je snagu Ćaletinog zborskog rada i njegovu sposobnost da oživi tradiciju kroz strukturirani i suvremeni zborski glazbeni jezik.

Ansambl Harmonija disonance nastupio je s tradicijskim napjevima Procvitala kitica fijole, Moj je dragi daleko dabome i Šenice bilice. Njihova izvedba temeljila se na istraživanju granica između terenskog zvuka i koncertne izvedbe, naglašavajući kako Ćaletina slušanja i viđenja tradicije, a potom i njena interpretiranja, zadržavaju duh izvornika, dok ih istovremeno preobražavaju u nešto novo. Kao i Ansambl s Muzičke akademije, slijedi paradigmu učenja tradicije bez notnih zapisa. Zvukovi su bili sirovi, a istovremeno pažljivo oblikovani, reflektirajući Ćaletinu filozofiju glazbene fluidnosti. Ovaj nastup podsjetio je na neuhvatljivu čar tradicijske glazbe – njezinu ovisnost o trenutku i zajedničkom doživljaju.

Pučki pivači Katoličkog bogoslovnog fakulteta, pod Ćaletinim vodstvom, izveli su poruke solidarnosti i vjere kroz napjeve O, prislavna Božja mati, Braćo brata sprovodimo i Promislimo braćo danas. Donijeli su posebno emotivan trenutak izvedbom pjesme Braćo brata sprovodimo. Tekst ovog napjeva, liturgijski u svojoj suštini, temelji se na kotarskom pjevanju i nosi duboku simboliku zajedništva i oproštaja. Sama skladba ima intimnu povijest: Joško Ćaleta skladao ju je za posljednji ispraćaj svog mentora i suradnika Jerka Bezića, jednog od ključnih figura hrvatske etnomuzikologije. Pučki pivači predstavljaju jedinstven spoj zborskog i tradicijskog, a njihova povezanost s Ćaletom duboko je ukorijenjena u zajedničkom radu. Iako koriste notni zapis, glazbu uče izravno od njega – kroz intenzivne probe, pokazivanja i usmjeravanja, gdje Ćaleta doslovno „namješta“ njihov zvuk. Na koncertu su stali oko njega kao da su ga obgrlili, bez ikakvih barijera, stvarajući dojam potpune harmonije i zajedništva.

Posljednji nastup Ansambla narodnih pjesama i plesova LADO s božićnim kolendama, bio je prikaz popularnosti i estetske važnosti Ćaletinog rada. Izvedbe Viniške kolende i Starograjske kolende, u sklopu s efektnom scenskom prisutnošću i profesionalnim pristupom, donijele su vizualno impresivan nastup. Suptilna koreografija, izmjene na sceni i savršeno usklađeni pokreti učinili su njihov dio koncerta vizualno privlačnim, čak i u formatu „običnog“ koncerta. Njihov odnos prema Ćaletinu radu ostao je pažljivo osmišljen i strukturiran – zadržali su se na klasičnoj izvedbi iz nota, inzistirajući na formalnim ukrasima i točno osmišljenim interpretacijama. Uz svoju profesionalnost i raznovrsnost, nastup LADA prikazao je očuvanje paradigme u kojoj se oslanjaju na svoj stabilan i jasno prepoznatljiv stil izvođenja tradicijske glazbe.

Pljeskovi su grmjeli crkvom, spontani i nepokolebljivi, potvrđujući snagu izvedbi i emocija koje su ispunile prostor

Iako su upute bile da se ne plješće između izvedbi, publika se tijekom koncerta prirodno nije mogla suzdržati. Pljeskovi su grmjeli crkvom, spontani i nepokolebljivi, potvrđujući snagu izvedbi i emocija koje su ispunile prostor. Reakcija publike nakon posljednje točke samo se još više intenzivirala.

Utjelovljenje je Ćaletine filozofije

Završni dio koncerta – kolektivna izvedba Nevijske kolende – utjelovljenje je Ćaletine filozofije. Okupljanje svih izvođača u jednom zvuku simbolizira kako tradicija nije individualni, već zajednički čin. Uspio je spojiti – na prvu možda nespojive – glasove i stilove u jednu skladnu cjelinu, dokazujući da tradicija pripada svima i da njezina snaga leži u zajedničkom doživljaju. Svi izvođači, jednim glasom, stvorili su moćan zvukovni doživljaj, gotovo transcendentan. Ovaj trenutak nije bio samo vrhunac večeri, već simbol kontinuiteta: potvrda da tradicija, kad je izvedena s ljubavlju i razumijevanjem, postaje izvor neiscrpne kreativnosti. Njime se nije reprezentirala samo tradicija, već i afirmirala filozofija da glazba pripada narodu i mora mu se vratiti u njenom punom, iskrenom obliku.

Na kraju, Joško Ćaleta ponudio je svojevrsni epilog večeri, govoreći ne samo o osobnim i profesionalnim iskustvima, već i o filozofiji koja prožima njegov rad. Zahvaljujući suradnicima i obitelji, posebno supruzi  (podsjećajući kako je obiteljska podrška temelj na kojem počiva svaki njegov uspjeh), Ćaleta je ukazao na međusobnu isprepletenost glazbe, zajedništva i svakodnevnog života. Njegova zahvalnost nije bila tek formalna gesta, već duboko ukorijenjena u svijesti o tome koliko su osobne podrške i ljudske veze ključne za stvaranje i očuvanje tradicijskog nasljeđa. Isto tako naglasio je snagu zajednice i iskrenosti u pristupu koji su, prema njemu, ključni uvjet za opstanak tradicije.

Ta iskrenost produkt je Ćaletine temperamentne i energične prirode te direktnosti koje ponekad mogu ostaviti dojam previše otvorenog pristupa; premda je osvježavajuć, nije uvijek u skladu s očekivanjima formalnosti unutar akademske zajednice. Ali upravo ta osobina iskrenosti i nepretencioznosti čini ga autentičnim i duboko povezanim s glazbenicima i zajednicama s kojima radi. Upravo to zajedništvo koje on svojim radom stvori i stvara, omogućuje da glazba ne samo preživi, već se i transformira, prelazeći granice vremena, prostora i društvenih konteksta i klasa. 

Tradicija kao prostor za postavljanje novih pitanja

Joško Ćaleta ponudio je odgovore svojim radom i ovim koncertom kroz nekoliko ključnih aspekata: rekontekstualizacijom tradicije; kombiniranjem izvornog i suvremenog; performativnim aspektom tradicije; suradnjom akademske i narodne zajednice; slavljem zajedništva i tradicijom kao prostorom za postavljanje novih pitanja. Što to znači? Nije pristupio tradiciji kao prašnjavom i zaboravljenom arhivu, već ju je oživio u suvremenom koncertnom kontekstu. Svojim izvedbama nerijetko ukazuje na to kako se tradicijski oblici mogu prilagoditi novim prostorima i publikama, bez gubitka autentičnosti. S druge strane, program koncerta obuhvatio je Ćaletine autorske skladbe i obrade tradicijskih napjeva, čime je jasno demonstrirao dvosmjerni odnos između prošlog i sadašnjeg, odnosno, ukazujući na to kako tradicija može ostati relevantna kada se reinterpretira s poštovanjem i kreativnošću.

Ovaj koncert bio je istinska zvučna materijalizacija Ćaletinog razumijevanja tradicije kao snage zajedništva

Osim toga, Ćaleta je ukazao na važnost izvedbenog trenutka u očuvanju tradicije. Zvuk koji se temelji na terenskom istraživanju pokušava se doslovno reproducirati, ali pritom i transformirati u koncertnu izvedbu, ipak zadržavajući duh izvornika. Na taj način tradicija (p)ostaje neuhvatljiva i uvijek nova – živa. Isto tako, istaknuo je kako se tradicijska glazba može usidriti i unutar strogo strukturiranog akademskog konteksta. Pokušava brisati granice između „visoke“ i „pučke“ umjetnosti, pokazujući kako i tradicijska glazba postaje akademski relevantna, ali i pristupačna. Za kraj, kroz pomno odabrane skladbe, Ćaleta je pokazao da tradicija ne nudi samo ove gotove odgovore, već i otvara pitanja. Njegove interpretacije postaju prostor za razmišljanje o tome što znači očuvati „izvorni“ duh pjesme, dok se ona prilagođava novom obliku izvedbe.

Sveukupno, ovaj koncert bio je istinska zvučna materijalizacija Ćaletinog razumijevanja tradicije kao snage zajedništva – trenutak u kojem su glasovi prošlosti i sadašnjosti pronašli zajednički ton. Još jednom, hvala maestru Jošku Ćaleti na glazbi koja nas okuplja, povezuje i podsjeća na ljepotu dijeljenja nečeg većeg od nas samih.

Tekst preuzet s portala Glazba hr.