Posljednji ispraćaj Tomislava Radočaja bit će u petak, 20. veljače u 13:35 na Krematoriju.
Tomislav Radočaj, pravnik i intelektualac, sudac u mirovini i dugogodišnji bivši direktor službe Zaštite autorskih muzičkih prava (ZAMP) Hrvatskog društva skladatelja, preminuo je nakon kratke bolesti 14. veljače u Zagrebu u 79. godini života.
U svojoj iznimno dugoj profesionalnoj karijeri koja je trajala više od pedeset godina istaknuo se kao izvrstan stručnjak za trgovačko i autorsko pravo. Još krajem 1950-ih godina, kao apsolvent Pravnog fakulteta u Zagrebu, započinje stažiranje u odvjetničkom uredu dr. Bošnjaka. Nakon diplome, prema savjetu svog oca, suca dr. Ante Radočaja, odlučuje se za pravnu karijeru u privredi. Dugi niz godina bio je aktivan u raznim poslovnim sredinama i branšama baveći se pravno-poslovnim savjetovanjem, vanjskom i unutarnjom trgovinom, turizmom i ponajviše konzaltingom u građevinarstvu.
Bio je jedan od rukovoditelja Zavoda za izgradnju Zagreba i u tom svojstvu surađivao je s vodećim hrvatskim projektantima, arhitektima poput Mutnjakovića, Vitića i Richtera. Kao pravnik sudjelovao je u obnovi zgrade HNK i dovršenju dvorane “Lisinski”. Posebno se istaknuo radom u samostalnom timu za izgradnju i rekonstrukciju devastiranog bloka Radićeva-Tkalčićeva-Krvavi Most gdje je u suradnji s arkitektom Miroslavom Begovićem ostavio trajni trag u Zagrebu, dok je u Dubrovniku zaslužan za pravnu provedbu izgradnje hotela “Libertas” i “Dubrovnik Palace”.
1984. godine, u zreloj dobi i s prikupljenim iskustvom, ipak se odlučuje za sudački poziv i to na tadašnjem Privrednom sudu u Zagrebu. Do početka 1996. radi kao sudac Trgovačkog suda u Zagrebu, gdje se specijalizirao za parnice iz autorskog prava.
Njegova intelektualna i kulturna širina, kao i ljubav prema umjetnosti i ljudskoj kreativnosti, koja se već djelomično ispunila u suradnji s cijenjenim hrvatskim arhitektima, donose prevagu u njegovoj odluci da 1997. godine, nakon što mu Državno sudbeno vijeće ne produžava mandat, započne suradnju sa službom Zaštite autorskih muzičkih prava. Tog svog posljednjeg, a i najvažnijeg radnog mjesta, nije se više odrekao niti nakon svoje životne pobjede, kada Ustavni sud poništava odluku DSV i vraća ga u sudačko zvanje. Funkciju glavnog direktora ZAMPa obnašao je do 2009. godine, no i nakon njenog prestanka hrvatski se autori ne žele odreći njegovog ogromnog znanja i iskustva, pa još nekoliko godina u manjem opsegu djeluje kao pravni savjetnik službe.
Vodio je službu ZAMPa u osjetljivim vremenima promičući zakonitost, pravičnost i svijest o vrijednosti kreativnog rada i intelektualnog vlasništva. U izvršavanju svog posla nailazio je na brojne teškoće: nerazumijevanje, ignoranciju, otpor i opstrukciju. Nije se pokolebao, uplašio, ni umorio, čak niti u dobi kad su njegovi vršnjaci već cijelo desetljeće uživali mirovinu. Tijekom njegovog mandata služba koju je sukreirao i vodio razvila se u jednu od najuspješnijih u ovom dijelu svijeta čime je trajno zadužio hrvatsku kulturu, skladatelje i ostale hrvatske kreativce.
Uz sve svoje poslovne obveze uspio je obitelj uvijek zadržati na prvom i najvažnijem mjestu. Osim za autore, neumorno se brinuo i za svoju unuku, kćer i suprugu s kojom je u zajedništvu proveo gotovo pola stoljeća.
