Rezultati nedavno provedenog istraživanja Hrvatske diskografske udruge o navikama slušanja glazbe u Republici Hrvatskoj imali su značajan odjek među glazbenicima i dionicima domaće glazbene industrije. Čak 75% Hrvata smatra da glazba treba biti besplatna, navodi se u rezultatima. Zanimljivo je da u isto vrijeme 8 od 10 ispitanika smatra kako umjetnici moraju moći živjeti od svoga rada te kako su dobro upoznati s pojmovima intelektualnog vlasništva.
Također, saznajemo kako Hrvati nisu dovoljno upoznati s ponudom legalnih servisa za slušanje glazbe pa tek 16 posto ispitanika smatra mogućim korištenje nekog plaćenog servisa u budućnosti. Istovremeno, YouTube je jedan od najraširenijih alata za konzumaciju glazbe, no čak 44% ispitanika smatra da je skidanje (ripanje) glazbe s YouTubea legalno?!
O ovim, pomalo kontroverznim, rezultatima odlučili smo porazgovarati s domaćim glazbenim autorima i dobiti njihov komentar istraživanja te saznati je li Hrvate zaista strah tehnologije ili je posrijedi nešto drugo? Također, zanimalo nas je kako će reagirati proizvođači sadržaja za kojeg tri četvrtine ispitanih Hrvata smatra da bi trebao biti besplatan…
Kantautorica Nina Romić upravo je objavila svoj novi album „Sloboda“ – no znači li to da bi i pjesme s tog albuma trebale biti slobodne, unatoč brojnim satima i troškovima snimanja?
„Glazba nam je jako dostupna, svugdje je oko nas, na svakom koraku svira radio i život ima kulise glazbe koju uzimamo zdravo za gotovo. Ako glazbu dobivamo besplatno, onda ona automatski gubi na bilo kakvoj vrijednosti. U rezultatima ankete možemo vidjeti da više od 50% ispitanika ne doživljava činjenicu da je glazba nečiji posao koji, kao i svaki drugi, iza sebe ima kompetencije i godine rada i učenja“, objašnjava Nina smatrajući da Hrvati nisu dovoljno upoznati sa servisima za glazbu i da je potrebno još puno edukacije na tom području. „Danas koristim YouTube, Soundcloud i ponekad Deezer za novu glazbu, a same glazbenike podržavam odlaskom na koncerte i direktnom kupnjom mercha, a u zadnje vrijeme kupujem i dosta ploča. Mislim da je najveći nedostatak digitalnih servisa to što su besplatni i to što su došli relativno kasno, pa je ljude sada jako teško “retrogradno” educirati nakon što su godinama glazbu skidali ilegalno, bez da su bili pravovremeno educirani i nikad sankcionirani“.
„Mislim da bi se problem ipak trebao rješavati u korijenu“, zaključuje Nina, „dakle, prvo krenuti od nas samih, od ljudi koje bi trebalo educirati više o intelektualnom vlasništvu te da iza svake pjesme stoji rad, mnogo ulaganja i vremena da bi to tako zvučalo za uši slušatelja. I tek tada regulirati glazbene servise, na globalnoj razini. Pomalo sam pesimistična oko takvog scenarija, no nadam se da se varam“.
Darko Bakić, frontman Buđenja i autor pjesama za brojne domaće izvođače smatra da su Hrvati, u ovom slučaju, u krivu kada je riječ o slušateljskim navikama…
„Volio bih da su automobili i moje omiljene craft pive besplatni jer mi se jako sviđaju, ali racionalne prosudbe su ipak nešto drugačije. Otkad su Feničani izmislili novac, svaka investicija očekuje i blagodat dobiti. Uvijek navijam za Hrvate, ali ovaj put su gadno promašili“, komentirao je Bakić onih famoznih 75% koji smatraju da glazba treba biti besplatna.
Upozorio je, međutim, na nešto što se u stručnim krugovima naziva prijenosom vrijednosti, problem s kojim se bore autori i kreativci širom svijeta: „Servisi su diktatori sadašnjice. Pretpostavka je da su Google i slične korporacije moćnija sila od bilo koje kreativne, glazbene, filmske, novinarske i druge industrije. Korisni su kao plasman i doseg do publike, a s druge strane sve vlasnike sadržaja je na ovom primjeru tehnologija preskočila i ucijenila. Valjda bi trebala bit adekvatnija nagrada za vlasnike sadržaja koji generiraju milijune megabajta i protoka kroz „cijevi“ interneta i providera koji nam prodaju lažnu brzinu. Problem je rješiv političkim regulativama, ali ja nisam političar, pa ga sigurno neću riješti“, lakonski je zaključio Bakić.
„Glazba nije i ne smije biti besplatna, sve ostalo nema uporište u logici, kako onoj tržišnoj, tako i zdravorazumskoj“, odmah nas je na početku prekinuo Neno Belan, jedan od naših najuspješnijih autora i glazbenika koji o ovoj temi može govoriti s više od trideset godina iskustva na sceni.
„Iza pjesme koja se vrti u vašim playerima stoje deseci, pa i stotine tisuća kuna vrijednosti glazbenih instrumenata i studijske opreme, trud i angažman glazbenih producenata, aranžera, a da napore autora i glazbenika na snimci ni ne spominjem. Slično je i s koncertima, glazbenici se ne teleportiraju na binu već prelaze na stotine kilometara, plaćaju putne troškove, cestarinu, gorivo, često i u iznajmljenom kombiju, a svemu prethode naporne probe i godine usavršavanja. Uostalom, nećete došetati do postolara i zahtijevati besplatne cipele, zar ne?“, praktičan je Belan.
„Što se tiče digitalnih servisa, legalni sam i česti konzument i, mada tu još ima itekako prostora za napredak, mislim da je to dobar put naprijed. Tehnološke megakorporacije trebaju nas autore prepoznati kao partnere koji su neophodni za njihovo daljnje poslovanje, no i tu sam optimist te vjerujem u bolju budućnost. Mi osiguravamo artikle na njihovim policama i trebamo biti adekvatno plaćeni za to!“, zaključio je Belan.
Za razliku od Belana, frontman i autor Pavela, Aljoša Šerić, dočekao nas je s poprilično oštrim komentarima na stavove ispitanika.
„Neki ljudi očito ne bi trebali imati vozačku dozvolu, niti bi trebali glasati, jer ako tako odgovoriš na anketi i uletiš u toliko jasnu kontradikciju, onda mogu mislit kako zaokružuju one glasačke listiće“, primjetio je Šerić koji ni glazbene servise nije poštedio svojih britkih komentara.
„Zavolio sam streaming, bez obzira što autori i izvođači zarađuju kikiriki. Koristim ovaj jedini nama dostupan i volim što u svakom trenutku mogu poslušat uzbekistanski punk ako to baš jako želim. Smeta mi što često nema podataka o tome kad je koji muzičar svirao na kojoj pjesmi, često nema informacija niti o autorima, a da ne govorim kako samo 5% glazbe ima pripadajući screen s tekstovima. Kad se to poboljša bit ću sretniji. Youtube je činjenica, stoga boriti se protiv Youtubea je jednako kao da poričeš da ti je predak praznio crijeva bez wc papira. Dakle, kakali smo u žbunje i sad imamo YouTube, to je dokaz evolucije“, odgovorio je Šerić kojeg smo upitali kako bi on, primjerice, riješio već spomenuti problem prijenosa vrijednosti i situaciju u kojoj velike korporacije zarađuju na leđima kreatora (glazbenih) sadržaja?
„Da znam riješiti taj problem bio bih bolji i važniji čovjek od Josepha Gayettija, a Joseph je izumio wc papir!“.
Više o istraživanju HDU-a o navikama slušanja glazbe u Republici Hrvatskoj saznajte na linku.
