Paul McCartney je sanjao „Yesterday“, Paula Simona je „The Boxer“ zatekao na želježničkoj stanici – pjesme, pogotovo one velike i uspješne, imaju naviku pojaviti se na najčudnijim mjestima, često i u vrlo nezgodnim trenucima. Neke druge pjesme, pak, ništa manje uspješne i velike, rezultat su dugotrajnog strpljenja i velikih napora autora koji se s njima često hrvaju, zavode ih, hvataju i love. Leonard Cohen je, primjerice, priznao kako je na „Hallelujah“ radio godinama, bezbroj puta krateći i dodavajući stihove i strofe.
Popričali smo s nekoliko domaćih autora koji su nam otkrili svoj odnos s muzama podijelivši usput svojim kolegama nekoliko zlatnih savjeta…
„Najbolja inspiracija nekad stvarno ne bira vrijeme ni mjesto“, objašnjava Mia Dimšić, osječka kantautorica čije pjesme osvajaju publiku različitih generacija. „Meni je refren jedne pjesme ‘doletio’ u glavu pod tušem i onda sam panično gasila vodu, brisala se i trčala u sobu tražeći mobitel i diktafon na njemu, usput sam cijelo vrijeme pjevala melodiju u loopu da mi ne slučajno ne pobjegne. Stvarno nema pravila, zna biti i situacija da sam u društvu pa brže bolje nađem neki wc ili miran kutak i onda odmrmljam u diktafon to što mi je palo na pamet i preslušavam kad dođem kući“.
Bez obzira na nekoliko spontanih trenutaka koji su joj obilježili pisanje, Mia se uglavnom ne oslanja na njih: „S vremenom sam shvatila da se, nažalost, jako varljivo oslanjati na takve trenutke jer su rijetki, nepravilni i nimalo metodični. Unatoč ljepoti nedozvane inspiracije, ipak sam pobornik onoga da treba svaki dan sjesti za stol, odvojiti nekoliko sati i izazivati tu inspiraciju da se ukaže. Osim toga, to vrijeme za stolom je potrebno i za one dijelove melodija i tekstova koji ti dođu negdje usput pa na njima još puno moraš raditi i posložiti ih“.
Imaju li skladatelji svoje radno vrijeme? „Voljela bih reći da disciplinirano pišem svaki dan, nažalost ne pišem, tempo kojim živim mi to jako otežava, ali trudim se izdvajati vrijeme za to kad god mogu. Ja nekako najviše volim po noći kad većina normalnih ljudi spava i imaš neki svoj mir i tišinu. Što se tiče godišnjih doba, jesen mi je definitivno inspirativnija od ljeta, općenito hladnija godišnja doba“.
Tehnologija je napravila revoluciju u svakodnevnim poslovima – imuni nisu ostali ni skladatelji i njihove metode rada. No jesu li diktafoni i mobiteli zapravo medvjeđa usluga, koliko snimljenih skica ostane zauvijek neiskorišteno?
„Budući da se vrlo slabo služim notama i nisam glazbeno obrazovana, nemam pojma kako bi moje skladanje bilo moguće bez diktafona i divim se ljudima koji su to uspješno radili prije njihove dostupnosti“, objašnjava Mia i nastavlja: „Kad se sjetim neke zgodne melodije, moram ju što prije snimiti jer odmah ide na neku sljedeću postaju ako ju ne zadržim. Isto tako je i s tekstovima, imam 2 ogromna dokumenta u mobitelu u koja zapisujem sve moguće rečenice koje mi padnu na pamet. Kasnije kad dođem kući i odlučim pisati, prelistam to i nađem gomilu priča koje bih inače zaboravila. U mom slučaju je tehnologija onda očito veliki plus“.
Iako je svaki autor svijet za sebe, Mia će rado s kolegama podijeliti svoje metode: „Najpraktičniji savjet je sjesti i pisati i biti vrijedan i discipliniran po tom pitanju. Upravo je to svima nama najteže, ali daje najkonkretnije i najbolje rezultate. Ali, mislim da nitko nikome ne može dati savjet kako pisati jer je to strašno individualno i baš u tome je i ljepota. Netko prvo radi melodiju, netko tekst, netko ritam i tako i treba biti, da svatko nađe svoj prirodan put koji je za njega namijenjen. A to možemo otkriti jedino ako što više sati provedemo uz svoje instrumente i olovke!“.
Iako stilski ne pripadaju istom rukavcu, Mia i Mile Kekin imaju slične metode rada. Frontman Hladnog Piva, uskoro i ponosni vlasnik drugog solo albuma u karijeri, dijeli razmišljanje da se za dobru pjesmu treba itekako pomučiti: „Inspiracija ne dolazi sama od sebe, barem ne meni. Potraga za inspiracijom je stvarno više kao lov, a od ideje za pjesmu i gotove pjesme je veliki put i puno vremena provedenog u radnoj sobi i sobi za probe. Obično uzmem gitaru u ruke i sviram dok se ne umorim. A samo tu i tamo me muze nagrade“.
Najčudnije mjesto na kojem su ga muze nagradile, Mile ističe – tuš kabinu!
„Tamo mi je sinula ideja za pjesmu koja će zvučati kao recept za sarmu. Tako je nastala Sarma, hit s prvog albuma kojeg fanovi uvijek žele čuti, ali mi ju rijetko sviramo jer je glupa do boli“, kroz smijeh opisuje nastanak ove jedinstvene punk kuharice.
Na pitanje kako najčešće zapisuje svoje ideje, Mile spremno odgovara: „Snimam se i zapisujem u bilježnice. Imam ih već pun ormar. Jednog ću dana napravit inventuru i možda iskopat neki skriveni dragulj. A možda ću se samo crveniti zbog gluposti koje sam sve zapisao“.
Dnevni ili noćni tip?
„Noćni, najčešće. Danju previše buke i frke. Imam svoju malu sobicu u kojoj radim do kasno u noć. Bolje radim kad malo zahladi, tad mi se i lakše prisiliti da ostanem doma“. Otkrio je i kako često žali za vremenom „kreativne samoće“, iako mu je, priznaje, njegova supruga najčešće prva osoba koja čuje novu pjesmu. „Ponekad nove pjesme predstavljam i frendovima u kafiću i to je jedna jako smiješna scena, zamislite dva muškarca kako uz pivo jedan drugome šapuću stihove na uho“, našalio se Kekin.
Punker iz Gajnica nije propustio priliku savjetovati svoje kolege kako da budu što bolji u svom pozivu: „Čitajte, promatrajte, odlazite u kina i kazališta, razgovarajte s ljudima i pokušavajte naći inspiraciju u sitnicama jer ćete tako naučiti izbjegavati stereotipove!“.
Riječki kantautor Sandro Bastiančić sa svojim bendom En Face ima zavidan katalog uspješnih radijskih hitova, no iza njihovih nastanka kriju se nerijetko i pravi trileri: „Na koncertu Ane Vidović, 1998. u Dvorani pomorskog i povijesnog muzeja u Rijeci, u glavi mi se pojavila cijela pjesma “Sve se mijenja”. Trčao sam doma, nisam imao mobitel niti bilo kakav drugi snimač pri ruci, jurio sam u panici, nisam htio dozvoliti da mi gotovo cijela pjesma ishlapi“.
Danas, priznaje, ne treba više toliko trčati: „Zapisujem na mobitel, tekstove olovkom u posebnu bilježnicu, ne bilo gdje. Tehnologija pomaže, ali volim klasično okruženje; gitara, olovka, bilježnica. Svako toliko kapne ideja u prirodi ili na nekom nesvakidašnjem mjestu“.
Što se tiče godišnjih doba i termina, tu je Sandro poprilično specifičan: „Najčešće stvaram kasno navečer, kad sve utihne, osim u prilikama kad me zvukovi iz prirode ili ambijenta ne potaknu na kreaciju. Ljeti su otežani uvjeti za rad, najčešće su proljeće ili jesen idealni za stvaranje. Zimu prelomi Božić i Nova godina, period kad smo posvećeni drugim radostima, eventualno kasni siječanj“.
Za svoje (mlađe) kolege, Sandro umjesto savjeta, ima dvije važne riječi: „Ne odustajte. Rijetko ostavim posao nedovršenim, na pola. Moram upotpuniti djelo, kako-tako, makar i krajnje iscrpljen. Sljedeći dan eventualno preslušam i krenem s korekcijama“.
