Da je sinestezija itekako može autorski alat, potvrđuje primjer darovite Nike Bauman, akademske flautistice koja je, nakon Zagreba, svoje školovanje i daljnji umjetnički razvoj nastavila na bečkoj Akademiji. Osim što je majstorica na svom instrumentu, Nika je i graditeljica mostova između različitih glazbenih otoka i ideja, okupljajući različite umjetničke profile u svojim projektima Synesthesia Project i Ensemble Illyrica, a povod za razgovor (kao da ih inače ne nedostaje?!) jest nedavni plasman u završnicu prestižne nagrade Hugo za glazbenu dramaturgiju…
Ukoliko ste propustili nastup kvarteta klasične glazbe Ensemble Illyrica, koji je u Vintage Industrial Baru u Zagrebu sredinom veljače izvedbom djela Piazzolle, Debussyja, Michaela Kugela i Dušana Bogdanovića otvorio festival Živa voda, koji okuplja sve sastave istoimenog kolektiva, još stignete na popravni i to krajem ožujka. Multimedijski projekti objedinjeni u Synesthesia Project koji okuplja plesačice, glazbenike i glazbenice, kao i multimedijske umjetnike stiže 31. ožujka u MM Centar.
Synesthesia Project djelo je akademske flautistice Nike Bauman iz Zagreba koja je nakon svršetka studija cum laude, kod prof. Karoline Šantl-Zupan na Muzičkoj akademiji u Zagrebu prešla na Akademiju u Beču u klasu prof. Hansgeorga Schmeisera, prvog flautista bečke Volksoper, gdje i studira posljednje tri godine, a upravo je pred diplomom. Još pri početku studija bila je dobitnicom prestižne nagrade Yamaha Music Foundation of Europe Scholarship, a kao članica orkestra Webern Symphonie Orchester na koncertima u Musikverein i Konzerthausu surađivala je s dirigentom Zubinom Mehtom.
Posljednje postignuće Nike Bauman je ulazak u finale nagrade Hugo za glazbenu dramaturgiju s još četvoro kandidata u konkurenciji koje su studenti sa cijelog njemačkog govornog područja, dok u žiriju sjede kulturni menadžeri, performeri i novinari internacionalne reputacije. Svečanost povodom nagrade koja predstavlja lepezu mladih kreativaca početkom veljače održana je u zgradi Starog kupališta u gradiću Feldkirchu.
Uz još četvero kandidata, ušla si u uži izbor prestižne nagrade za muzičku dramaturgiju HUGO – studenata s cijelog njemačkog govornog područja. Kako su tekle pripreme i privlači li te da budeš i sama skladateljica ili se više vidiš u produkciji?
Priprema za HUGO bilo mi je možda najveći izazov u dosadašnjoj karijeri, budući da je koncertna dramaturgija novo područje umjetnosti, koje sam i sama tek nedavno počela istraživati. Natjecatelji s cijelog njemačkog govornog područja imali su zadatak osmisliti koncept koncerta na zadanu temu i prostor koje je odabrao žiri i iznimno sam ponosna što je moj koncept stigao do finala, a nadam se da ćete ga imati priliku uskoro i vidjeti na sceni. Synesthetic je pak nastao iz čiste kreativne želje da ostvarim nešto što me već dugo privlači, a HUGO je to iskristalizirao… Oba koncepta koriste glazbu kao narativ i spajaju je sa suvremenim plesom i vizualima, a možda najbitniji plod oba projekta su suradnje koje sam ostvarila s prekrasnim mladim umjetnicima kao što su plesačice Antonia Dorbić i Ema Crnić, glazbenici Marko Ferlan, Virna Kljaković i Andrija Šimić, te vizualni umjetnici Peter Ferlan i Toni Mijač, a mnoge od njih imat ćete priliku vidjeti u izvedbi Synesthetic Project-a u MM Centru krajem ožujka. U skladanju se još nisam okušala i zasad me više privlači kreiranje performansa koji koriste klasičnu glazbu i improvizaciju, ali tko zna! Skladanje bi svakako bio logičan korak.
Pored akademskog iskustva, sviraš u bendovima, a okušala si se i kao menadžerica… Vidiš li se negdje i u mizansceni?
Ideje Gesamtkunstwerka (kompletnog umjetničkog djela – op. aut.), kao i sinestezije su nešto što me oduvijek najviše privlačilo, mislim da od tu dolazi i moja velika ljubav prema operi i plesu. Sa svoja dva glavna projekta – Synesthetic Project i Ensembleom Illyrica, sve se više krećem u smjeru teatra, pričanja priča kroz zajedničko stvaranje umjetnika iz različitih branši i moram priznati da me ništa u umjetničkom životu nije činilo ovako sretnom! Sada se trudim što više obrazovati o dramaturgiji i režiji kako bih mogla svoje ideje razvijati dalje.
Osnovala si Ensemble Illyrica, s kojim si nastupila u sklopu festivala Živa voda u Vintage Industrial baru. Kako ste se našli i odabrali repertoar?
Illyrica je nastala iz prijateljstva starog desetak godina započetog na seminarima ljetne škole Uzmah. Ansambl smo osnovali američka čelistica hrvatskih korijena Iva Casian-Lakoš, slovenski gitarist Marko Ferlan i ja, a prošle godine nam se pridružila violistica Zagrebačke filharmonije Hiwote Tadesse. Za koncert u Vintage Industrial Baru pripremili smo konceptualni nastup s plesačicom Emom Crnić koji evocira fašničke rituale i prati smrt zime te ponovno rođenje proljeća. S obzirom na to da je sastav instrumenata neobičan i da ansambl nije osnovan iz praktičnosti već iz čiste želje za zajedničkim sviranjem, naš repertoar čini kombinacija originalnih djela i aranžmana, dua, trija i kvarteta, baroka i impresionizma, a svake sezone izvodimo i djelo ponekog živućeg hrvatskog skladatelja – dosad smo izveli kompozicije Lane Janjanin i Srđana Dedića, dok za iduću sezonu pripremamo djelo Maka Murtića. Velika mi je želja deelitizirati klasičnu glazbu i transformirati koncerte kroz nove ideje i prostore, a u ovom slučaju je eksperiment slavno uspio – vrlo vjerojatno smo prvi sastav koji je u Vintage Industrial Baru izveo koncert klasične glazbe, a publika ga je prigrlila s punom pozornošću i bez trunke skepticizma.
Tijekom studija na zagrebačkoj Akademiji osvojila si Yamaha Music Foundation of Europe Scholarship, što si dobila i što si s time uložila? Koliko se razlikuje Akademija od bečke Akademie, gdje si možda iznutra upoznala i jedan drugi svijet?
Bečki univerzitet za glazbu je fantastična institucija i kroz moje školovanje iz godine u godinu sve me je više oduševljavala. Svojim studentima nudi širinu pogleda i obrazovanja koja je postala iznimno bitna u 21. stoljeću, od različitih usmjerenja osnovnih studija do golemog kataloga izbornih programa. Ponuda predmeta, besprijekorna infrastruktura i orijentiranost potrebama studenata – bilo financijskim, umjetničkim ili osobnim – pruža mladim glazbenicima i glazbenicama neopterećeno istaživanje mogućnosti na umjetničkoj sceni i razvoj vlastite kreativnosti i samostalnosti.
Kao glazbenica moraš biti i putnica. U kojoj ti je kulturi još želja djelovati, odnosno, Amerika ili Japan?
Na sreću mi putovanje ne pada teško! Moram priznati da me privlači Amerika, pogotovo Južna, prije nego li Japan, iako mislim da u Europi imam još puno za naučiti.
Koji ti je od stupova kulture Beča – W. A. Mozart, Alma Mahler, Ludwig Wittgenstein, Richard Strauss ili Egon Schiele – najbliži i čiji je duh prisutan još uvijek u odnosu na današnji svijet?
Mozart i Schiele su mi oduvijek bili velike ljubavi i mislim da njihova kombinacija vjerovatno dobro opisuje moju vlastitu estetiku i afinitete. Mozartova djela pršte nevjerojatnom količinom pozitivnih emocija, ali najdraža od osobina njegove glazbe mi je njegov humor koji je, kao i kod Shakespeara, bezvremenski i uspijeva obasjati čak i najmračnije momente ljudskosti. Schiele pak ima tu neku organsku ljudskost, estetiku ružnog, secira tjelesnost čovjeka i gura nam ju u lice kako bi nas natjerao da prijeđemo preko svojih vlastitih stereotipa i ideja o tome što bismo trebali biti i jednostavno prihvatimo i budemo očarani time što zapravo jesmo.
Hrvatske skladateljice već su prepoznate u Austriji usprkos ogromnoj konkurenciji, to je fakat… Je li to trag fame Paule Preradović, autorice teksta austrijske himne, kao neke reference u živoj kulturi metropole?
Mislim da se radi o nekoliko iznimnih mladih žena koje su ne samo svojim talentom nego i upornošću i predanošću osigurale svoje mjesto na sceni. Dosad sam s Ensemble Illyrica imala privilegiju svirati djelo Lane Janjanin, koja ne samo da je skladateljica klasične glazbe nego i izvrsna jazz-skladateljica i pjevačica, a nadam se suradnji i s drugim kompozitoricamau budućnosti. Mislim da je iznimno važno podržati ovakve umjetnice i bilo mi je drago vidjeti da je Margareta Ferek-Petrić izabrana za umjetničku voditeljicu Muzičkog bienala Zagreb za 2021. i 2023. – nadam se da je ovo znak da se hrvatska kulturna politika okreće u pravom smjeru.
Razgovarao: Vid Jeraj
