Povodom izbora Björna Ulvaeusa na mjesto predsjednika Međunarodne konfederacije društava autora i skladatelja CISAC, glazbeni novinar i publicist, Zlatko Gall, napisao je tekst o legendarnom švedskom glazbeniku i osnivaču ABBA-e kojeg prenosimo u cijelosti:
„Bibliju nećete pronaći baš u svakom švedskom domu no, sudeći po statistikama, hoćete barem jedan ABBA album“, pisao je 1981. „New Musical Express“. Teško da se u minulih četrdeset godina išta promijenilo.
ABBA su 1982. „objesili kopačke o klin“ i prestali postojati kao grupa no ženski dio banda je i kasnijih godina snimao – doduše ne više tako uspješne – albume, a muški dvojac nastavio skladateljski i glazbenički rad.
ABBA-ina priča naprosto nije bila završena. Početkom devedesetih Erasure su recimo snimili EP „Abba-esque“ s obradama četiri njihova hita („Lay All Your Love On Me“, „S.O.S.“, „Take a Chance On Me“, „Voules Vous“) a za njim i remiksane verzije koje su harale plesnim podijima, cover –band duhovitog imena Bjorn Again (jedan od mnogih) je izvođenjem hitova s „Arrivala“, „The Albuma“ ili „Super Troupera“ i „Voulez-Vous“ potaknuo novu prodaju izvornika Australiji… što je pokazalo da zanimanje za ABBA-u nije prestalo. Uostalom, u planetarnom pop-bussinesu ništa se ne događa slučajno. Tako i naizgled marginalna činjenica da su R.E.M. na koncertima 1983. redovno svirali ABBA-inu „Does Your Mother Know“, da su Beastie Boys i Nirvana pozivali Bjorn Again kao predgrupu za dio američke i australske turneje te da su U2 – veliki štovatelji ABBA-e – s razglasa pred početak koncerata „Zoo“ turneje puštali s razglasa „Dancing Queen“… rječito govori da je i godinama nakon razlaza ABBA-in „ultimativni pop“ bio „in“.
Jedan od najboljih pokazatelja je priča o jukebox-mjuziklu „Mamma mia“ građenom oko ABBA-inih hitova koji je postavljen na West Endu 1999. a dvije godine kasnije i na Broadwayu gdje se zadržao na repertoaru punih 14 godina. Svojevrsna ekstenzija došla je s istoimenim hit filmom 2008. Njegov „soundtrack“ je godinu kasnije harao rang listama u SAD, Kanadi, Europi i Australiji pa ne čudi da su 2010. ABBA dobili ultimativno priznanje „rokerske branše“: uvršteni su u Rock and Roll Hall of Fame. Uspjeh filma prizvao je nastavak „Mamma Mia! Here We Go Again“ (snimljen na Visu) te – što je još zanimljivije – novi „soundtrack“ koji je ponovio golem uspjeh prethodnika. Dospjevši i među tri najprodavanija izdanja u SAD ali i diljem Europe. Dakako i uz novi val reizdanja studijskih albuma na svim formatima.
Zašto? Pa jednostavno stoga što su i negdašnji ljuti rockeri koji su na ABBA-u gledali kao „kuruzu“ njihovu glazbu – baš kao i kritičar David Quantick – prepoznali kao „ultimativan pop“.
ABBA je i u „realnom vremenu“ prije upokojenja prodala više od dvjesto milijuna albuma, a samo u Velikoj Britaniji čak devet puta zasjela na sam vrh top-lista (osam studijskih i jedan kompilacijski ABBA-album također su bili britanski i europski No. 1). Ipak „fenomen“ nove „abbamanije“ nije samo vezan uz negdašnje klince koji su se još u vrtiću navukli na ABBA-u, niti novu publiku koja je do njih došla preko „Mamma mie“. „Fenomen“ je barem dijelom uvjetovan i promjenom optike kojom je stara rock kritika čitala ABBA-u te prepoznala njihov pop rafinmanu, iznimno uspjele stilizacije i poigravanje s tako raznorodnim žanrovima kakav su gypsy-pop („Chiquita“, „Fernando“), disco („Gimme Gime“), folk… Nekoć kod tvrdokorne rock kritike shvaćeni kao metafora banalne pop konfekcije, saharinskih refrena i goleme komercijalne uspješnosti (što se tumačilo podilaženjem širokoj publici), ABBA su naprosto bili utjelovljenje glazbe koju nijedan ovisnik o jazz-rock fuzijama, konceptualnim albumima i heavy metal epopejama (a kasnije i punka) nije mogao probaviti. Svojevrsna „abolicija“, kao i mnogo puta do sada (slučaj Marca Bolana i T.Rexa, bubblegum popa, glama, chamber popa…) došla je tek kasnije.
„ABBA su spasili pop-glazbu naprosto zato što su bili prokleto dobri. Tjerali su ljude na plesni podij i pjevuckanje zaraznih refrena i uistinu nije važno što se povremeno pojavio kakav nebulozan poput ‘Love ist’n Easy (But It Sure Is Hard Enough)’. Konačano, njihove dobre skladbe još uvijek su mnogo bolje negoli one najbolje većine pop-autora!“
Kritičar NME-a David Quantick nije pogriješio: ABBA su u vrijeme obitavanja rockerskih dinosaura velikog i pompoznog tijela bili drsko vitalan sisavac. Sposobni – mnogo uspješnije od traljave konkurencije koja je do u besvijest reciklirala formulu tinejdežerske euforije Bay City Rollersa i presahnulog glama – u format trominutnog popa zapakirati jednostavan tekst, prijemčivu melodiju i začin sasvim osobne recepture. Koja je imala globalan odjek. Pa i kod nas.
Skandal oko najavljivanog pa otkazanog dolaska banda u Zagreb polovinom sedamdesetih i medijska euforija koja je pratila najave gostovanja ABBA-e nosila je naboj mnogo veće senzacije od udomljavanja Stonesa u Domu sportova, koncerta Paula McCartneya i Wingsa, Deep Purplea, Jetrhro Tulla, Franka Zappe… O ABBA-i su se pisali i fenomenološki tekstovi i u tada prestižnom Startu a domaća je televizija u neizbježnom Zalepuginovu „Nedjeljom popodne“ valjda devet desetina skromne minutaže glazbe iz uvoza trošila na ABBA-u… Uostalom, malo se tko nije barem malo ogrebao o ABBA-u. I Novi fosili i Magazin ali i bezbrojni domaći glazbenici s jedne i druge strane pop/rock razdjelnice. Zaključno s Thompsonom… Zašto?
Pa sjajan je odgovor svojevremeno dao Bjorn Ulvaeus tvrdeći da je razlog ABBA-inog uspjeha bio u efektnom kombiniranju svih mogućih europskih glazbenih utjecaja, što je – kaže – bilo ono „nešto“ što je bandu osiguravalo posebnu primječivost i za europsko te anglo-američko tržište. No „fenomen“ ABBA-e i nekoć i danas (nakon filmova „Mamma mia“) mnogo je jednostavniji – pitke i pjevljive skladbe, ispoliran image dvaju pjevačica („hladne“ nordijske ljepotice Agnethe i drsko seksipilne crvenokose Fride) iznimno dobar menagement producenta, koautora i poslovnoga genija Stiga Stikkana Andersona (jednog od najplodnijih švedskih hit-makera) te dakako – i savršene melodije. Koje su – eto jedne paralele – bile (i ostale) rasni pop i po mjeri Beatlesa.
Zar je nakon svega ovoga moguće zapitati zašto je baš Bjorn Ulvaeus novi predsjednik CISAC – a? Ne samo kao sjajan glazbenik, autor/koautor gomile hitova, aranžer i producent već i kao pravi „insider“ glazbene industrije u svim njenim oblicima. Sasvim sigurno itekako spreman i za odgovore na ključna pitanja koja se odnose na položaj autora u „novom dobu“ digitale, vremenu gotovo pa nestanka fizičkih nosača zvuka, svakodnevnih pojava novih platformi za distribuciju glazbe ali i neočekivanih posljedica pandemije koja je temeljito razdrmala – a možda i trajno promijenila – glazbenu industriju. Učinivši i da globalne odnosno „krovne udruge“ poput CISAC-a postaju prijeko potrebne za rješenje novih globalnih problema i neminovnih trendova. Jer onaj stari slogan „Misli globalno, djeluj lokalno“ nikad nije imao više smisla negoli baš danas.
Zlatko Gall
