Dva puta imala sam sreću „službeno“ razgovarati s Petrom Bergamom. Prvi je razgovor objavljen u Cantusu prije točno deset godina. Drugi je, nažalost, ostao nedovršen. Dugo smo ga dogovarali uz svesrdnu podršku drage supruge Marije, imao je pitanja i vremena koliko je htio. Ali odgovori nisu stizali, iako je komunikacija bila česta: „Evo, sad ću, moram još malo razmisliti, komplicirate mi život ,moja najdraža kritičarko, ma koga to još zanima…” I tako je prolazilo vrijeme, razgovor nismo obavili.
Danas Maestra više nema, razgovora više neće biti. Niti ću doznati što mu je zapravo značila sintagma „najdraža kritičarka“, osim povremenih ozarenih čavrljanja na nekom koncertu (znao je i komentirao svaki moj objavljeni tekst). I eto želje gospođe Marije da baš ja napišem koju riječ povodom suprugova odlaska.
Ne mogu pisati uobičajeni nekrolog s uobičajenim biografskim podatcima pa ni uobičajene ocjene u pohvalu skladatelju. Sve se to može pročitati na raznim referentnim mjestima, osobito u knjizi Lik i sjene – dekodiranje kompozitorske šifre Petra Bergama (HDS/ Cantus, 2015.) u kojoj su sabrani tekstovi i analize mnogih autora, razgovori te Bergamova razmišljanja.
Ono što mogu jest prisjetiti se njegova zasjenjenog pogleda, posve neobičnog humora, oštrine opažanja, mog dojma o skromno/neskromnom autoru koji je točno znao i kako i zašto, a ono što su drugi o njemu mislili više ga je zabavljalo nego brinulo. Tipičan Mediteranac unatoč kozmopolitskom životu, koji je radije pričao o svom Drveniku, moru i barci nego o simfoniji. O simfoniji se misli, o moru se sanja i otvorenih očiju. Bio je zaljubljen u glazbu na svoj poseban način, poznavao je glazbu bolje od muzikologa, brusio je zanat i znanje redigirajući i tuđu glazbu, duboko se naklonio Blagoju Bersi kao redaktor kapitalnog projekta njegovih sabranih djela. Skladao je srcem i golemim znanjem, ne obazirući se na ono što je novo stizalo. Ostao je na svoj način majstor starog kova, ali ni malo starinski ili epigonski, samo nepokolebljivo vezan za tradiciju iz koje je potekao. Mislim i posljednji.
Voljela sam tog neobičnog čovjeka i njegovu glazbu, poštovala ga u svakom obliku njegova življenja koje nije bilo javno osim u glazbi, divila se dugom i prekrasnom uzajamnom odnosu sa suprugom – svojim najvećim životnim osloncem. Nedostajat će mi. Već mi nedostaje. Sigurna sam da u tome nisam usamljena. Nikad ga nisam nazvala šjor Pere poput mnogih. Nisam se usudila.
Jagoda Martinčević
