Jedan od lijepih običaja Hrvatskog društva skladatelja je da svojim uvaženim članovima koji pune okrugle godišnjice života priređuje autorske koncerte. Sljedeći na redu koji će 25. ovog mjeseca napuniti 50 godina je samozatajni skladatelj, sveučilišni profesor i nagrađivani glazbeni producent Vjekoslav Nježić.
Nakon diplome u klasi legendarnog profesora kompozicije Stanka Horvata na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, magistrirao je na Fakultetu za umjetnost, medije i tehnologije u nizozemskom Hilversumu. Koliko mu je godina, toliko je otprilike u njegovu opusu djela orkestralne, komorne, vokalne, elektroničke, scenske i filmske glazbe. Zaposlen je kao redovni profesor na Odsjeku za kompoziciju i teoriju glazbe Muzičke akademije u Zagrebu. Traženi je glazbeni producent na snimanjima brojnih nosača zvuka i trajnih snimki za arhivu HRT-a, za što je višestruko nagrađen nagradom Porin za najbolju produkciju albuma klasične glazbe (2012., 2017., 2019. i 2023.) U iduće dvije sezone Nježić ne miruje jer kao odabrani rezidencijalni skladatelj glazbenih ansambala HRT-a piše nova djela za Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a.
Kad su ga iz HDS-a upitali što bi htio da se izvede na njegovu rođendanskom autorskom koncertu, ideja mu je bila napraviti presjek najzanimljivijih skladbi nastalih u proteklih 30 godina. Tako večer u utorak, 13. lipnja, u Maloj dvorani Lisinski uglavnom s članovima Cantus ansambla predvođenima njegovim umjetničkim voditeljem Berislavom Šipušem počinje Nježićevom najizvođenijom ranom skladbom Springtimes za violinu i violončelo koju je još kao student 1995. u povodu koncerta na Danima Muzičke akademije posvetio svojim prijateljima iz generacije: violinistu Emilu Gabriću i violončelistu Thomasu Buriću.
Zatim „skačemo u vremenu” u bijenalsku 2013. uz njegov za Biennale napisan Septet za neobični sastav (flautu, klarinet, trombon, klavir, udaraljke, violu i kontrabas). Prema Nježićevim riječima, osnovna je ideja djela bila da se svaki instrument solistički iskaže, a onda instrumentacijski radi zgušnjavanja teksture i gradacije.
Treća po redu je Jakovljev san, autoru osobito draga skladba koju je pisao za vrijeme studijskog boravka u Nizozemskoj imajući u vidu narudžbu Muzičkog biennala Zagreb 2005. da napiše djelo za Zagrebački kvartet saksofona i prateću elektroniku. „Ansambl ga je jako puno svirao na koncertima u Hrvatskoj i svijetu, ništa ih nisam pitao, samo bi me izvještavali o tome jer očito im je ‘legla’ moja glazba”, zahvalno će Nježić koji se raduje u prigodi svojega rođendanskog koncerta još jednom čuti skladbu u njihovoj izvedbi.
Slijedi Edo 2006 – Triangulum za ansambl i elektroniku, skladba čije ime upućuje na skladateljeva dragog prijatelja i kolegu Edu Mičića koji živi i radi u Grazu. Lijepa se prigoda pružila samom nositelju posvete, ujedno i dirigentu Mičiću koji je djelo praizveo sa svojim ansamblom Zeitfluss 25. lipnja 2006. u Minoritensaal u Grazu upravo na Nježićev 33. rođendan. „Radujem se ponovno sada čuti ovo djelo u izvedbi Cantus ansambla jer sam sada za ovaj koncert napravio jednu malu prepravku: dionicu harfe sam zamijenio zvukom sintetizatora jer me zanimaju akustički odnosi u savršenim intervalima i volumen u toj vrsti zvuka”, otkriva slavljenik.
Naposljetku, bio je red da čujemo i nešto novijeg datuma. Posebno za svoj autorski koncert Nježić je na poticaj pijanistice Katarine Krpan i spomenutog voditelja Cantus ansambla, kolegu Šipuša, stvorio svojevrsni koncert za klavir, elektroniku i ansambl nazvan Diptih. Kako nam sam Nježić kaže, „klavir se ne tretira solistički, virtuozno, već atmosferski reducirano, a građa prvog stavka proizlazi iz kanonskog tretmana dječje pjesmice Hänschen klein (Mali Ivica) koju želim da svi instrumentalisti u ansamblu ugodno sviraju”. Slijedi smiraj u drugom stavku gdje se ogroman elektronički zvuk isprepliće s klavirom i ostalim glazbalima.
Uživali smo u večeri slavlja i glazbe koja nam pruža da ovom našem vrijednom članu zaželimo da ga nastave pratiti zdravlje, ljubav, nadahnuće i sreća.
Foto: Matej Grgić
