Djela Sande Majurec, skladateljice, pedagoginje i čembalistice, redovne profesorice na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, često su na programima koncerata, kao i vodećih manifestacija posvećenih suvremenoj glazbi. Kako su se ispreplitale njezine profesionalne uloge, kada, kako i gdje najradije sklada, koliko joj je važna međunarodna prisutnost, a koliko interakcija između skladatelja i izvođača, što ju nadahnjuje te zašto tango zauzima posebno mjesto u njenom životu, otkrila je u razgovoru za portal Glazba.hr.
Na samom početku Vaše biografije ističe se podatak da ste dvije godine nakon kompozicije diplomirali čembalo. Pretpostavljam da je studij kompozicije bio Vaš prvi izbor, ali kako je izbor pao na čembalo?
Zapravo je moj prvi izbor bio klavir, završila sam prvu godinu klavira i nakon toga upisala kompoziciju. Studij čembala tada još nije postojao; tek negdje na sredini mog studija kompozicije pojavila se mogućnost upisivanja čembala kao izbornog predmeta. Dvije godine nakon toga utemeljen je i studij, a kako mi se to zaista sviđalo, odlučila sam studirati i čembalo.
Iza Vas su brojni uspješni projekti i koncerti na oba područja, no danas je težište Vašeg profesionalnog života ipak na skladanju i pedagoškom radu. Je li do toga došlo spontano ili ste sami tako odlučili?
Prije dosta vremena odustala sam od nastupa; iskustvo mi je pokazalo da nije jednostavno biti dobra na tri profesionalna područja, tako da je do toga došlo zahvaljujući iskustvu, razmišljanju…
Vaši profesori na Muzičkoj akademiji u Zagrebu bili su Stanko Horvat i Višnja Mažuran. Na koji način Vas je obilježio rad s njima, koliko su utjecali na Vaš profesionalni razvoj i umjetnički put?
Svakako su oboje puno utjecali zato što do toga i nekako prirodno dolazi zbog odnosa profesora i studenta, zbog individualne nastave. Oboje su na mene utjecali na način da sam shvatila kako trebam mnogo raditi, predano se tome posvetiti. Kod svih studenata profesora Horvata vidi se sklonost k jasnoći forme: sve što nam je govorio odrazilo se na nas, ne samo na naše skladbe, već i na pristup skladanju, odnos prema glazbi općenito, odnos prema instrumentima za koje skladamo, odrazilo se na nas kao glazbenike. Usudila sam se govoriti u množini jer to je ono pozitivno što primjećujem, ne samo kod sebe, nego i kod mojih kolega.
Profesorica Mažuran otvorila mi je jedan cijeli novi svijet, zapravo pristup osviještenom izvođenju barokne glazbe koji je tada kod nas bio tek u povojima, u nastanku, tako da mi je učenje kod nje otvorilo jedan potpuno novi svemir. Barokna glazba uistinu je nešto posebno, kao i sam instrument, pa smo svi dobili potrebu njegovati ga kao živo biće, ali i način vježbanja. Možda sam tek tada stvarno zavoljela vježbati.
Intervju u cijelosti pročitajte na glazba.hr
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr
