Divan početak jedne manifestacije, a i jednog međuregionalnog prijateljstva

Glazbena tribina Hrvatskog društva skladatelja, koja se već četvrtu godinu zaredom održava u Osijeku, ove je godine otvorena u četvrtak, 7. studenoga, u novoj koncertnoj dvorani Franjo Krežma osječkog Kulturnog centra. Prije početka koncerta, publici su se obratili Antun Tomislav Šaban, tajnik HDS-a, i Tibor Szirovicza, umjetnički ravnatelj Tribine, kao i dogradonačelnica Osijeka, Jasenka Crnković, koja je proglasila Tribinu otvorenom. Publika je, međutim, s nestrpljenjem čekala čuti gostujući mađarski orkestar – Panonsku filharmoniju, vođenu uglednim dirigentom Andrásom Vassom. Vass je već u uvodniku programske knjižice Tribine obećao izniman glazbeni doživljaj, a s njime i početak plodne međuregionalne suradnje – tim više, što su na koncertnom programu bila isključivo nova simfonijska djela mađarskih i hrvatskih autora.

Orkestar je gradio glazbeno zamamnu dramaturgiju

Koncert je započet izvedbom Sinfonije Nr. 3 mađarskog skladatelja i glazbenog pedagoga Mátéa Balogha. Kroz četiri glazbene slike (Curse, Still Life, Warning i Before Bedtime), orkestar je gradio glazbeno zamamnu dramaturgiju otkrivajući Baloghovu veliku maštovitost i dovitljivost. Skladba je bila posvećena pjesniku Lászlu Bertóku; inspirirana je njegovim (ponekad proročanskim) stihovima zbog kojih je 1950-ih završio u zatvoru. Igre zvukovima različitih udaraljki (među kojima je i metronom), prozračna orkestralna tekstura i blokovski rad samo su dio privlačnosti ovoga djela koje je – možda neočekivano, a možda i očekivano – završilo buntovnim izvikivanjem teksta na (nama, nažalost, nerazumljivom) mađarskom jeziku.

Ekstatično-fanfarni završetak bio je poticaj brojnim pozitivnim komentarima koji su se mogli čuti tijekom pauze

Uslijedila je praizvedba Koncerta za klavir i orkestar nagrađivanog mađarskog skladatelja Pétera Tótha. Koncert je nastao na poticaj pijanista Józsefa Baloga, koji ga je u osječkoj koncertnoj dvorani i izveo, pokazujući virtuoznu pijanističku i zavidnu umjetničku spremu – usporedivu s onom jednog od najvećih mađarskih pijanista Zoltána Kocsisa, čijoj je uspomeni koncert i bio posvećen. Solist Tóth, orkestar i dirigent Vass ličili su palete glazbenih boja, koje su se izmjenjivale pred ušima slušatelja, bazirajući se na širokom dahu i nježnoj lirici, na razigranim staccato-ritmovima i učestalim sinkopama, na neoromantičarskom, a istodobno izrazito suvremenom i, dapače, vrlo modernom glazbenom dijalektu.

I izvedba i trostavačno djelo držali su slušatelje u napetosti zbog prelijevajućih izmjena ugođaja, tekstura, ideja i ritmova. Ekstatično-fanfarni završetak bio je poticaj brojnim pozitivnim komentarima koji su se mogli čuti tijekom pauze. Na doživljaj se jednako skladno i glatko nadovezao drugi dio koncertnog programa s praizvedbama djela dvojice hrvatskih skladatelja.

Bilo je jasno da skladatelj nema namjeru štedjeti slušatelja

Skladba Sonare 2 uvijek rado slušanog Ante Knešaureka donijela je zanimljiv koncept: nije se, naime, zadržala na izrazito svijetlom timbreu svog početka, nego je razotkrila svojevrsni regresivno-dekonstrukcijski tijek, vođen u smjeru „gužvanja“ glazbe i njezinog rastakanja u zvuk i ritam. Knešaurek sâm objašnjava da je riječ o istraživanju glazbenog prostora njemu bliskom spontanom improvizacijom, koja se pokazala jednako istinitom koliko i stvarnom. Bilo je jasno da skladatelj nema namjeru štedjeti slušatelja, a slušatelji su (kao i izvođači) u glazbom izrečenoj, često vrlo mračnoj istini, sigurno mogli prepoznati i djeliće sebe samih.

Tarbukova Techno Symphony iznijela je, zapravo, životnu priču

Mladen Tarbuk je, pak, svojom Techno Symphony u tri tradicionalno kontrastno organizirana, a sugestivno nazvana stavka – Techno Classic, Beach Party i Techno Etno – oblikovao cijelu jednu priču o različitim načinima slušanja i doživljavanja tehno glazbe (vjerojatno) od strane klasičnog glazbenika kao što je on sâm. Ideju moderne manipulacije zvuka pomoću računala Panonska je filharmonija, vođena preciznom rukom dirigenta Vassa, prenijela oblikujući ritmički agresivan, moćan i gust zvuk, ispunjen brojnim unutarnjim muzičkim događanjima.

Plešući na granici „starih“ tradicijskih i „modernih“ partijanerskih elemenata, a nošena nizom zvukovnih i glazbenih iznenađenja, Tarbukova Techno Symphony iznijela je, zapravo, životnu priču. Orkestralno kretanje naposljetku se oblikovalo u ritam kao takav, s idejom prezentiranja Urtexta svake glazbe, čiji se temelji stapaju i preoblikuju u ovu današnju, suvremenu. Je li to dobro ili nije, ostavljeno je slušatelju da odluči. „Današnja su vremena izazovna“, napisao je dirigent Panonske filharmonije András Vass. Sa svojim je orkestrom svakako ostavio poruku, ali ona nije bila negativna, nego upravo poruka nade. Dok su u koncertnoj dvorani Franjo Krežma u Osijeku zamirali posljednji zvuci Tarbukove skladbe, pozitivne vibracije orkestralnog zvuka osjećale su se u svim njezinim zakutcima.

Tekst preuzet s portala Glazba hr.